Održivo imanje kroz primjer Etnološkog parka “Anton Plašimuha”
“Ja sam Mario Zaccaria i magistar sam arheologije. Imam 39 godina. Gradski sam dečko iz centra Rijeke. Većinu životnog vremena živio sam u zgradi autobusnog kolodvora na Žabici. Aktivno se bavim održivim razvojem već pet godina.”
Učim povijest čitavo vrijeme, što kroz knjige, što kroz arheološke terene te sam shvatio da naše vrijeme ima analogije sa kasnom antikom vremenom u kome je krenuo proces kolapsa Zapadnog Rimskog carstva: pandemije, barbarske invazije, nesigurnost, ratovi i glad. Tko je preživio adaptirao se u autarhične centre moći koji su proizvodili sve što im je bilo nužno. Tako ja smatram da je conditio sine qua non proizvesti što više vlastite hrane kako bi se prehranilo sebe, a potom prodao višak. Kad se već mora povratiti prvotna primjena poljoprivredne parcele to onda ide u paketu sa obnovom suhozidnog terasastog krajobraza koji njegujem zajedno sa roditeljima moje bivše djevojke na obroncima Učke, u Tuliševici iznad Lovrana. Moji dvoje kolega, muž i žena i ja smo interesna zajednica, dijelimo rad i plodove. Da je svatko od nas sam, ništa se ne bi postiglo. Ovo je moj društveno-ekonomski eksperiment. Kako bi bio uvjerljiv moram i sam raditi ono što propovjedam da vidim ako funkcionira.
Slika 1. Obnovljeni krajobraz Etnološki park “Anton Plašimuha” nazvan po izvornom graditelju od prije 150 godina. Snimka 3d modela, fotogrametrija s dronom (izradio Mjesto pod suncem d.o.o.)
A ovako smo zasadili najskuplji češnjak u Hrvatskoj kojeg preko udruge Brsečki česan, čiji sam predsjednik, zahvaljujući Općini Mošćenička Draga i Primorsko-goranskoj županiji istražujemo i valoriziramo na Institutu za poljoprivredu i turizam u Poreču koji je potvrdio njegovu genetsku izvornost. Nakon liste zaštićenih sorti RH želimo i na europsku zaštitu zemljopisnog podrijetla, a priznavati ćemo certificirano sijeme češnjaka na području čitave Istre, Kvarnera i kvarnerskih otoka. Isto vrijedi i za brsečku broskvu, sličnoj raštiki. Ako ta dva proizvoda postignu zavidnu prodajnu cijenu onda će to biti sredstvo ljudima da se vrate poljoprivredi i time spase mala mjesta od propadanja.
Slika 2. Članovi interesne zajednice, Mario Zaccaria, Sandra i Franko Tominić te naša vrijedna hrvatska pastirka Mokoš. Izvor: Istarski.hr
Slika 3. Vijenci po domaći “grešte” brsečkog češnjaka.
Bilo bi korisno da se ljudi osvijeste o našim krajolicima ispod mlade šume koju su vrijedne generacije naših predaka gradile golim rukama. Hrvatska nije zelena jer je ekološka i jer volimo prirodu već je puna trnja i neprozračne kupine jer smo zapustili poljoprivredu u Jugoslaviji radom u tvornicama, u Hrvatskoj radi zarade u rentijerstvu. Ali srećom sve više mladih ide tim našim putem. Naši članovi udruge, Nina Hrelja i Marko Kukolja iz Pule, vratili su se u Sv.Jelenu kod Brseča i obnavljaju krajolik inspirirani našim radom. Da, ima smisla baviti se time, samo treba izdržati jer poljoprivreda prve rezultate daje tek nakon tri godina upornosti.
Slika 4. Obnovljeni krajolik kod Brseča. Nina Hrelja i Marko Kukolja odlučili su obnoviti svoju djedovinu i posaditi mediteranske biljke i koristiti postojeće masline.
Tako se nadamo da će čelni ljudi u Hrvatskoj, koji donose odluke na lokalnoj razini prepoznati vrijednost krajobraza u Hrvatskoj, a ne ga negirati gradnjom betonskih kuća veličine parcele, s ravnim krovom. Srećom takve su kocke počele biti zabranjene u Potpićnu i Malinskoj. Jer nagrđuju i parazitiraju na lijepoj okolini koju degradiraju, a radi rentijerstva, ne potreba življenja domaćih ljudi. To je posebno vidljivo u Opatiji gdje je broj stalnih stanovika pao za 2/3, a broj kuća za odmor utrostručen. A i sumnjamo da se investitori bave kvalitetnom odvodnjom pa se nadamo da se sa jakim kišama neće dogoditi scenario sa otoka Ischia gdje je prošle godine negiranje suhozida i gradnja kocaka aktivirala klizište i odnijela 13 života.
Slika 5. Arhiteror kockaste novogradnje u Opatiji.
Slika 6. Negiranje krajobraza i nekontrolirana gradnja koje su aktivirale klizište sa jakim kišama na talijanskom otoku Ischia prošle godine.
Po mom mišljenju danas se može imati održivost s poljoprivrednom proizvodnjom, stočarstvom i održivim turizmom. Gosti žele unajmiti naše njive koje zovemo lehe koje smo očistili od kupine i trnja, a koje održavamo ispašom naših koza, ovca, kobile, magarca i dve istarske boškarinke. I ljudima se to sviđa, vidjeti te životinje koje im zabavljaju djecu, a roditelji imaju više vremena za sebe u prirodi sa šatorom. I hrane se hranom koju vide kako raste kod nas i kupuju je na vagi. Znaju otkuda im je hrana, borave u prirodi koju smo očistili od smeća i imaju mir kojeg nema na obali gdje su svi “naštancani” kao srdele. Na taj način više i uštede tako da mogu trošiti po našim restoranima i kafićima kad siđu pješke po kulturnoj ruti suhozidnih kamenih stepenica u Lovran. Svakom tko će se krenuti baviti poljoprivredom, stočarstvom ili agriturizmom predlažem da se dobro infomira, da vidi na imanju kakva je zima jer je tada najteže – lako je u proljeće kad je sve lijepo, i da se udružuju s istomišljenicima te podijele zadatke. Odluke su zajedničke, ali neka na terenu zapovijeda samo jedan, onaj koji zna najbolje određeni posao. Svakako pozivam ljude dobre volje da nas posjete u našem Etnološkom parku “Anton Plašimuha” kako bi se inspirirali.
Slika 7. Koze održavaju lehe (njive) koje su bioraznolikost puna biljnog cvijeta i koji privlači bumbare, pčele, ptice.. .