Otpadna plastika i što s njom (u stvarnom životu) činiti
Plastika je zbirni naziv za jeftine i lagane polimerne materijale koji su u 20. stoljeću našli svoju primjenu u svim područjima života. COVID-19 pandemija još je značajno povećala korištenje jednokratne plastike. Što učiniti s plastičnim proizvodima na kraju njihovog životnog ciklusa pitanje je „za milijun dolara“ na koje teško da ima jednoznačnih odgovora. Saznajte više u članku Sonje Polonijo, naše stalne suradnice i vrhunske stručnjakinje za gospodarenje otpadom.
Naša komunalna poduzeća kao davatelji javne usluge odvojeno sakupljaju i plastični otpad od građana. Statistika komunalnih poduzeća pokazuje da je samo oko 50% sadržaja žute vreće ili kante za plastični otpad moguće reciklirati. Zašto je tome tako?
Postoje materijali koji sami po sebi nisu reciklabilni (celofan, višeslojna ambalaža u kojoj su kombinirani plastika i metali i sl.). Postoje i plastični materijali koji se lako mogu reciklirati, ali ih prije obrade treba detaljno sortirati po vrstama. U stvarnom životu postoji i problem s (inače naplatnim) miješanim komunalnim otpadom u spremnicima za reciklabilni otpad (koji se odvozi nenaplatno).
Ima li onda uopće smisla dilema između isključivo materijalne i isključivo energetske oporabe? Ono što se može materijalno oporabiti na ekonomski i ekološki održiv način, naravno da se treba tako i oporabiti! Ono što što se ne može materijalno, bolje je energetski oporabiti, nego odlagati na deponije (Plan gospodarenja otpadom RH – PGO RH -za cilj ima do 2035. odlagati samo 10% komunalnog otpada). Koji su kriteriji za odluku? Zašto spominjem ekonomsku održivost? Temeljno pravilo stvarnog života kaže da, ako nešto nije ekonomski održivo, tj. „ne isplati se“, neće se ni održati.
Za legalno zbrinjavanje miješanog komunalnog otpada naš komunalac platit će odlagalištu 60 €/t ili centru za gospodarenje otpadom 115 €/t. To će naplatiti korisnicima od kojih je miješani otpad sakupio. Komunalac je od građana besplatno sakupio i plastiku, papir, tekstil, manje količine metalnog otpada (ovo posljednje je isplativo, pa to uglavnom sakupe neki drugi).
Za legalno zbrinjavanje besplatno sakupljene miješane (nesortirane) plastike komunalac će morati platiti 200 – 300 €/t! Kome to može naplatiti? Također – jedino korisnicima svoje usluge. Ima još gore: cijena preuzimanja miješane plastike ima tendenciju daljnjeg rasta jer su europska skladišta puna i tržište zasićeno. Nisu rijetkost niti otkazivanja ugovora o preuzimanju plastike.
Općenito, oporabitelja u Hrvatskoj ima jako malo, što znači da se lokalno sakupljena plastika nužno prevozi na velike udaljenosti kako bi se količine okrupnile, sortirale i pripremile za preradu. Na lokalnom nivou najčešće nema ni infrastrukture za ono prvo, grublje sortiranje, pa se tako prevozi sve ono što su građani odbacili u žute spremnike… čak i miješani komunalni otpad.
Ovakav odnos cijena, nažalost, dovodi do toga da se reciklirati ne isplati! Što država može učiniti da reciklaža postane jeftinija od odlaganja? Načelno jedino uvesti tzv. „landfill tax“, tj. taksu na odlaganje otpada, i to u iznosu da zbroj cijene deponiranja i takse po toni otpada bude veći od cijene recikliranja po toni otpada.
Koja je prva posljedica takse na deponiranje? Naravno, značajan rast cijene javne usluge koji korisnike neće učiniti sretnima, ali i poticaj na odvojeno sakupljanje i recikliranje otpada.
Financiranje lokalne infrastrukture (sortirnice), sufinanciranje odvojenog sakupljanja otpada i poticaji oporabiteljima za uvođenje novih proizvodnji i proizvoda drugi su mogući pravci djelovanja.
U sklopu NPOO i ove je godine otvoren natječaj za sortirnice odvojeno sakupljenog otpada. Ovo je prilika za funkcionalno udruživanje manjih jedinica lokalne samouprave, jer nije ekonomski opravdano da svaka ima svoju sortirnicu.
U članku 65. Zakona o gospodarenju otpadom (NN 84/21) navodi se da Fond financira odvojeno prikupljanje reciklabilnog komunalnog otpada (prvenstveno otpadne ambalaže) na lokaciji obračunskog mjesta korisnika usluge i uslugu preuzimanja otpada u reciklažnom dvorištu. Nažalost, ovo se ne primjenjuje ni u 2024. godini, pa ukupan „ceh“ i dalje plaćaju komunalna poduzeća i korisnici usluge.
Što je s poticajima oporabiteljima? U Strategiji pametne specijalizacije Republike Hrvatske u razdoblju 2014 – 2020. na str. 61. stoji:
„Tema EUREKA projekta E 2819 – TVORNICA ECOPLAST (2002- 2005) bio je razvoj kompozita drva i plastike (WPC) pogodnih za injekcijsko prešanje i kalupiranje.”
Da li je došlo do nekog konkretnog razvoja novog proizvoda?
A, recimo, proizvodnja drvoplastičnih kompozita iz otpadne plastike i otpadnog drva bilo bi jako zanimljiva, jer bismo time učinili vrlo konkretan korak prema kružnom gospodarstvu! Proizvodi iz drva i plastike su proizvodi visoke tehnologije sastavljeni od drva, plastike (PP, ldPE, hdPE, PS, PVC…) i aditiva. WPC se koristi u građevinarstvu, industriji transportnih sredstava, infrastrukturi. Neki od proizvoda su podni profili, zidne obloge, oprema za dječja igrališta, klupe, zaštitne ograde, željeznički pragovi, stubišta, mostovi, zvučne barijere na autocestama…
Ne bi li, na primjer, bilo lijepo da u predstojećoj rekonstrukciji hrvatske željezničke mreže sudjeluje i domaća proizvodnja željezničkih pragova? Skladišta otpadne plastike tada bi vjerojatno bila manje pretrpana, a odvojeno sakupljanje otpadne plastike dobilo bi i ekonomsko opravdanje…