Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Više informacija

Zatvori

28. lipanj. 2024.

Posljednje gradske oaze

Devastacija prirodnog okoliša, opća modernizacija, galopirajuća urbanizacija i urbanistički trendovi te sve prisutnija ljudska fobija od bilo kakvog oblika života koji ima ikakve veze s divljinom, današnja su tema i motiv koji se provlači kroz sve moje tekstove, govori nam Ivana Janković u novom članku.

I dok civilizacija i njezine tekovine život u gradovima pretvaraju istovremeno i u blagoslov i u prokletstvo na dnevnoj bazi, mi se utječemo zadnjoj nadi opstanka u gradovima ne samo za životinjske i biljne, već i za samu ljudsku vrstu – a to su, vjerovali ili ne – naša dvorišta!

Šume, prašume, polja, livade i močvare rapidno nestaju u korist proizvodnje svega i svačega – uključujući i gradove – čija se predgrađa potom mahom pretvaraju u industrijske i gospodarske zone dok se istovremeno krvnički borimo očuvati pokoji hektar prirode, gdje potom nastojimo oporaviti populaciju kakve ugrožene vrste, kojih je pak svakim danom sve više i više. U slučaju da nam to ipak pođe za rukom, onda opet odjednom imamo „problem“ s tim istim divljim životinjama koje smo čak i više puta za redom tijekom proteklog stoljeća istrijebili jer nam ulaze u ljudska staništa gdje narušavaju naš mir svojom pojavom, pa ponovno reintroducirali jer smo ih doveli na rub izumiranja…i tako u krug. Paradoksalno, zar ne?

Gradovi se nadalje u potpunosti ogoljuju ne bi li se konačno riješili dosadnih mušica i komaraca, čime se ujedno vrlo učinkovito rješavamo i čitavog niza drugih kukaca – oprašivača (leptiri, pčele, bumbari, i td.), ptica i sisavaca. Tamo gdje je do jučer bila livada, sada je ogromno parkiralište, a gdje je bila stara no šarmantna zgrada puna duha i povijesti te okružena pripadajućim zelenim dvorištem s vitičastom ogradom obraslom bršljanom i ružama penjačicama, sada pod parolom suvremene novogradnje niče bezlični, kvadratični bunker, čija se okućnica svodi na podjednako bezlični asfalt.

Naravno, u gradovima imamo i parkove koji se, međutim, većinom koriste i kao dječja igrališta te javne površine za rekreaciju ljudi na otvorenom. Iako parkovi nesumnjivo čine znatan dio gradske ekološke mreže, s obzirom na njihovu diskutabilnu brojnost i površinu u određenim kvartovima, kao i višenamjensku uotrebu (već spomenuta dječja igrališta i rekreativne aktivnosti), mnogi gradski parkovi sami po sebi ostavljaju vrlo malo ili nimalo mjesta za neki neometan reproduktivni ciklus, rast i razvoj kako ptičjih, tako i drugih vrsta! Drugi par rukavica je sumanuta košnja svake travke koja se usudi izrasti centimetar u visinu tako da danas čak i ono naše nekada svakidašnje livadno bilje nestaje u toj mjeri da se jedva više susreće igdje osim na krajnjoj periferiji! Ne zbilja, zinem u čudu kada u gradu još naletim na kakvu, recimo, samoniklu cikoriju ili divlji mak.

Da me krivo ne shvatite, i sama sam majka dvojice malih dječaka i s te strane vrlo dobro razumijem vrijednost i nužnost parkova za djecu no, parkovi se sve više prenamijenjuju i “kultiviraju” u svim šarenim smjerovima, izuzev zelenog! Stare se pak zgrade prodaju i otkupljuju naveliko po više ili manje povoljnim cijenama, slijedeći neki “prirodni” ritam velegrada no na mjestu staroga, ne niče niče ništa novo izuzev asfalta!

Gdje je nekada bila stara derutna kućica okružena dvorištem na Crnčićevoj ulici u Zagrebu sada je nikla, sa svom potrebnom dokumnetacijom u službi prostornog uređenja i građenja, moderna zgrada čistih linija, sva u staklu, betonu i metalu, kvadrat stana u kojoj vrijedi čitavo bogatstvo! Zgrada definitivno nudi komfor garaže za svačiji automobil no – gdje je nestalo dvorište? Drvo, cvijet, grm?!? Tamo gdje je nestao i čovjek.

Ja sam inače star(ij)a Zagrepčanka u dobi od skoro pedeset “banki”, zagrebačka dvorišta simbol su moje mladosti. I ne samo moje… Jer, zaista, dvorišta su svijetovi za sebe koje svako dijete zaslužuje i treba otkriti.

Ukoliko ste ikada bili fan Atthenbourghovih serijala ježeći se na špicu “Planet Earth” i željeli se jednoga dana upustiti u istraživanje svijeta i prirode oko sebe, dvorišta su vam nesumnjivo bila najbolja polazišna točka. Tu ste doživjeli otkrića prvih glista, pauka, pčela i puževa da bi se kasnije odvažno prebacili i na istraživanja ptica i sisavaca, sve do točke kada ste se mami doma po prvi puta pojavili s poluživim štakorom, mačkom ili krepanim golubom – i onda skupa s tim izletjeli van, natrag u dvorište!

U tom ste momentu vjerojatno po prvi puta, s obzirom na životnu dob, došli i do najznačajnije samostalne spoznaje koja će vas pratiti do kraja života: mi nismo sami!

Oni žive uz nas a dvorišta bez njih – dvorišta bez života – nisu dvorišta. Dvorišta bez njih su tek parkinzi. Jalova, siva i tužna mjesta.
Danas, nakon dugog niza godina bavljenja životinjama, znam bolje nego ikada koliko su dvorišta bitna za svaki grad, svako dijete i svako živo biće koje boravi u gradu općenito!

Život u gradu je, očekivano, prilagođen njegovim žiteljima – ljudima.
Međutim, čini se da konstantno zaboravljamo da nismo jedini.

U potpunosti shvaćam zazor ljudi od raznih letećih ili plazećih “beštija” koje sišu krv, izazivaju alergijske reakcije i, općenito, raznorazne razine nelogde…
Školska definicija alergijske reakcije bi bila da je alergija neuobičajeni i neprimjereni odgovor našeg imunološkog sustava na različite čimbenike okoliša, koji se manifestira kao reakcija preosjetljivosti na čimbenike okoliša koje nazivano antigenima (alergenima).
Naglasila bih ovo “neuobičajeni i neprimjereni” jer smo, čini se, upravo svojim modernim načinom života postali u sve većoj mjeri alergični na prirodu što, ako mene pitate, ima dobre šanse da se pretvori u alergiju na život sam po sebi!
Mislim da shvaćate kamo smjeram…

Gradovi su nekada građeni po mjeri čovjeka, što bi značilo, po mjeri neke njegove prirođene potrebe za prirodom. Danas je to sve rijeđe slučaj, dok se prednost daje uređenju eksterijera, koji možda i jest visoko funkcionalan ukoliko želite bez problema uparkirati automobil, pritom zadržavajući relativnu estetiku okoliša. Pod “estetikom okoliša” mislim na par grančica lavandina u kontrastu s par grmića svijetlih geranija, specijalno kultiviranih da odbijaju “gamad” (u koje dizajneri smjerno trpaju i npr. ose).
Ukratko, gradovi budućnosti nisu baš ono što propagiram ovim člankom.
Ljudima popute vas i mene je u prirodi – voljeti prirodu!
Djeca danas nisu niti svjesna koliko su privilegirana živjeti u zgradi sa starinskim dvorištem.
No, kako god da bilo, mnogo je ljudi još uvijek oduševljeno kada naiđu na ježa u kasnovečernjoj šetnji, vide kunu zlaticu koju su još sekundu ranije zamijenili za domaću mačku ili susretnu vjevericu! Ranojutarnja simfonija ptica ipak je nešto čega se većina građana ne bi željela odreći a mnogi se još vesele i prizoru zidne gušterice za ljetna dana, dok se sunča na dvorišnom zidiću.
Ti se ljudi pitaju gdje i kako žive te životinjice, čime se hrane i kako preživljavaju u gradu…
Životinje raznih redova, rodova i porodica mogu se naći diljem gradova cijele Hrvatske ali ono što im je svima zajedničko, jest da svi oni svoje posljednje utočište nalaze u gradskim dvorištima. Dok ćemo u sljedećem članku pobliže predstaviti najčešće žitelje ovih pravih malih oaza života u gradovima, ovaj je članak svojevrsna uvertira u pokušaj podizanja opće gradske svijesti o nužnosti očuvanja okoliša u obliku što bliskijem onome u kome je on primarno zatečen i iskreno se nadam da kod nas još uvijek ima nade za spas gradova po mjeri čovjeka koji su ujedno sinonim i za gradnju po mjeri prirode!

Sigurna sam da će se mnogi ljudi složiti s postavkama ovoga članka, međutim, ostaje pitanje kako konkretno utjecati na gradsku politiku, kako postići željene rezultate na razini zajednice i, posebice, što i kako učiniti na razini pojedinca?

“Think global, act lokal” jedna je od deviza kojima mašem i samoj sebi pod nosom, pa za početak predlažem da svi istomišljenici, kao suvlasnici zgrada diljem gradova Hrvatske, podignu svoj glas na sastancima kućnog sabora na kojima se raspravlja npr. o sječi stabala, grmlja, isl.
Neka će stabla zasigurno biti nužno ukloniti zbog sigurnosti ljudi i same zgrade no, u tom slučaju, svakako posadite novo!

Sječom grmlja možda ćete se i riješiti određenog broja zujavih letećih objekata no, uzmemo li u obzir činjenicu ulične rasvjete pred gotovo svakim prozorom (koja iste noću privlači daleko više od grmlja s dvorišne strane), time zapravo nećete učini neku znatniju razliku u vlastitu komforu dok će upotreba repelenata tijkom ljeta i dalje ostati nužna ukoliko se npr. odlučite otići s djetetom ili psom samo do obližnjeg parka!

S druge strane, poštedom dvorišnog grmlja – posebice u slučajevima kada su dvorišta smještena sa stražnje strane zgrada gdje nema pretjerane rasvjete – mogli biste sačuvati pokoju iznimno ugroženu krijesnicu, čiji će vam sjaj u noći garantirano desetorostruko isplatiti svaku eventualnu nelagodu uboda komrca.

Uostalom, želite li reducirati broj komaraca u vlastitu dvorištu, radije reducirajte ustajale lokve vode u spremnicima poput starih guma, tegli za cvijeće i ostalim sličnim objektima koji se mogu naći u svakom starinskom dvorištu koje drži do sebe! A, želite li ostaviti zdjelicu s vodom za životinje, to možete učiniti bezbrižno od lijeganja komaraca mijenjate li vodu redovito!

Oni sretnici koji žive u vlastitim kućama s dvorištem, uz tu privilegiju, trebali bi nositi i određenu odgovornost – jer dvorište vaše kuće možda jest pripisano nekretnini koje ste vlasnik, no to nipošto nije samo vaš dom!
I zapamtite, koliko god “sitni” kao pojedinci bili, nikada zapravo niste presitni da učinite nešto u što vjerujete.
Učlanite se u neku od udruga, pokrenite peticiju, pišite, razgovarajte o tome, nađite istomišljenike ili dijelite statuse na facebooku – jer nikada ništa nije uzalud!

Prije upotrebe bilo kakvih pesticida razmislite o drugačijim načinima uklanjanja korova i, posebno, ne zaboravite ostaviti nešto hrane za svoje dvorišne ptičice, spasite pokoju iscrpljenu pčelicu koja vam je, dezorijentirana od ulične rasvjete sletjela na prozorsku dasku, donirajući joj kap meda (ta ona je vama podarila cijelu teglu!), ostavite plitku zdjelicu s vodom za sušnih dana za svoje ježeve kako bi što manje trebali napuštati sigurnost dvorišta u potrazi za istom ili, jednostavno, u prolazu dvorištem preko ramena bacite par sjemenki bilja po vlastitu izboru – za sreću!

Nadalje, ukoliko ste vlasnik ili tek razmišljate o nabavci mačke, svakako razmislite i o tome da je sterilizirate i zadržite u kući jer su nam mačke trenutno invazivna vrsta no.1! Ovaj prijedlog zaista nema nikakve veze s nekakvim manjkom ljubavi ili simpatije prema njima s naše strane, već striktno s neospornim biološkim istraživanjima i činjenicama. Time ćete sačuvati mnoge živote – kako vjerojatno i život same mačke, tako i živote mnogih ptica, korisnih glodavaca i gmazova!

I za kraj, čuvajte sami sebe i svoj kutak prirode na koji imate pravo, baš kao i svako drugo živo biće na ovom našem prekrasnom planetu – Zemlji!

Za vaša i njihova dvorišta,
Ivana Janković
Croatian Wildlife Research and Conservation Society

Otvoreni natječaji

Svi natječaji

Besplatno se registrirajte

Besplatno se registrirajte

Registrirani korisnici imaju pristup većini naših zaštićenih materijala (ovisno o njihovim ovlastima unutar Grada). Zanimaju li vas koje su druge prednosti registracije?

Česta pitanja

Registrirani korisnici imaju pristup novoj kategoriji "Pitanja i odgovori" gdje mogu postavljati nova pitanja i odgovarati na već postavljena pitanja. Postavljeno pitanje automatski će se i bez moderiranja prikazati u kategoriji Na svako pitanje mogu odgovarati svi registrirani korisnici.

Prijava Registracija