Kako smo sakrili morske plaže

Nadležna Uprava Ministarstva mora jednostavno je desetljećima morske plaže stavila na margine svojeg interesa, iako je upravo ona trebala inicirati promjene. U takvim okolnostima morske plaže su pratile mnogobrojne afere i sukobi interesa, iako je bilo i pozitivnih iskoraka prije svega od strane lokalne i regionalne samouprave. Zato se ne treba čuditi što javnost puše i na hladno.

Apeli za spas morskih plaža

U zadnje vrijeme nastala je prava mala uzbuna u javnom prostoru koja je bila praćena opravdanim i neopravdanim apelima za spas i zaštitu morskih plaža kao općeg dobra, koje nam svima pripada i kao takvo je neotuđivo.

Morske plaže su tako preko noći ušle u fokus stručne, političke pa i šire javnosti. Zaštitnici i dušobrižnici pomorskog dobra zdušno zavapiše da se prodaje i daje na korištenje nacionalno dobro koje nam svima pripada.

Resorno Ministarstvo zatečeno reakcijama smiruje javnost, opravdava svoje prijedloge i dobre namjere i na koncu sve prerasta u obećanja koje će zasigurno trebati opravdati.

Konac djelo krasi.

Konačni sud moći će se dati kada Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama uđe u službenu saborsku proceduru i na koncu kada bude donesen.

Posebno želim naglasiti da članovi Radne skupine za izradu Nacrta prijedloga ZPDML na koje se u zadnje vrijeme učestalo poziva od strane resornog Ministarstva, nisu autori predloženog Nacrta. Oni samo daju sugestije i prijedloge u dobroj vjeri za eventualno poboljšanje zakonskih Prijedloga koji na koncu mogu i ne moraju biti prihvaćeni.

Iako je turistički sektor Republike Hrvatske u velikom dijelu vezan uz prostor pomorskog dobra potpuno je nejasno kako u Radnoj skupini nije imenovan niti sudjeluje predstavnik resornog Ministarstva turizma. Resorno Ministarstvo turizma do sada jednostavno šuti.

Koji su uzroci nepovjerenja

Kako objasniti da Pomorski zakonik 1994. koji je prvi regulirao materiju pomorskog dobra uopće ne spominje morske plaže, iako plaže predstavljaju neprocjenjivi nacionalni prirodni i gospodarski resurs u općoj uporabi.

Kasnije donesen Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama 2003.g. koji je i danas na snazi, iako navodi morske plaže kao pomorsko dobro po samom zakonu, ne definira sam pojam, a još manje ne propisuje njihov razvrstaj niti model njihovog gospodarskog korištenja.

Kao izrazito turistička zemlja koja je pretežno okrenuta Jadranu donijeli smo davne 1995. god. neupotrebljiv Pravilnik o morskim plažama (N.N. 50/1995).

Pravilnik je povijesni spomenik naše nesposobnosti i nebrige za morske plaže. Jednostavno smo sakrili morske plaže te ih izbacili iz zakonodavstva kao da ne postoje. Da stvar bude bolja stručni nositelj Uprava pomorstva falsificira istinu te u “Obrascu prethodne procjene učinka propisa” konstatira da se važeći ZPDML u primjeni pokazao uspješnim. Takva procjena je čista obmana javnosti bez argumenata te predstavlja drskost koja se isključivo temelji na snazi nedodirljive državne birokracije. Budućnost pomorskog dobra može se graditi jedino ako smo svjesni da je postojeći Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama predstavljao istovremeno stručni i politički promašaj donesen po hitnom postupku 2003.god. Na takvo stanje sam javno upozoravao daleko prije donesenog ZPDML te dao ocjenu na Okruglom stolu u Zagrebu 2003.g. da je tadašnji Nacrt zakona invalidan i nepismen (Novi List,16.travnja.2003.).

To dramatično stanje na pomorskom dobru je davno oslikala mjesečna publikacija “Privatizacija” br. 3. davne 1995.god. pod znakovitim naslovom “Strka oko pomorskog dobra” u kojoj se među ostalim navodi:

“Već sam čin ispisivanje upitnika nad cijelim jednim područjem kao što je jadransko priobalje, na uzdanicu hrvatskog gospodarstva kao što je turizam i mnogo toga što je svoju optimalnu poziciju našlo upravo na obali mora, dovoljno je traumatičan da zaljulja povjerenje u hrvatski pravni sustav, u fizičku i pravnu sigurnost ulagača.”

Postupanje protiv nacionalnih interesa?

Blaga je ocjena da imamo danas podnormirani Zakon o pomorskom dobru koji je naprosto propustio među ostalim pitanjima urediti i morske plaže. To je neodgovorno postupanje prema prvorazrednom prirodnom resursu od strane nadležne Uprave mora koja traje od donošenja Pomorskog zakonika 1994.g. pa sve do danas.

Zato nije slučajno da su morske plaže ostale u potpunom pravnom vakumu te su procesi gospodarenja morskim plažama bili predmet mnogobrojnih konflikata i sporova.

Najbolje to oslikava nasipavanje mora kao beskrupulozni nasrtaj na morsku obalu. Danas na snazi odredba Zakona na osnovu koje morska obala uključuje i dio kopna (plaža) nastao nasipavanjem, u djelu koji služi iskorištavanju mora urušava stoljetnu pravnu tradiciju i regulativu na pomorskom dobru što nam nisu radile ni tuđinske vlasti. Otvorio se prostor širokih mogućnosti zloporabe koju život do danas nije demantirao.

Takvo stanje zasigurno je otvaralo prostor diskrecijskom tumačenju pravnih normi što je imalo za posljedicu selektivnu primjenu prava. Nemoć cjelovitog sustava posebno je bila izražena u inspekcijskom nadzoru i efikasnim mjerama koje bi spriječile mnogobrojne uzurpacije i devastacije pomorskog dobra uključujući i morske plaže. Posebna nemoć je prisutna desetljećima u rješavanju imovinskopravnih odnosa, stečenih prava i posljedica zakonito izvršenih pretvorbi na pomorskom dobru.

Kontrolni mehanizmi na pomorskom dobru u cjelini su zakazali. Istovremeno su upravljački mehanizmi gospodarskog korištenja na morskim plažama dovedeni pod veliki upitnik.

Jednostavno koncesijska odobrenja su u velikom djelu supstituirala koncesije kao posljedica neriješenih imovinsko pravnih odnosa dok je institut koncesijskih odobrenja kompromitiran famoznim tzv. najbržim prstom. Kompetencije i kvaliteta postojećih tako i budućih korisnika odobrenja na pomorskom dobru uključujući i morske plaže dovedeni su u drugi plan.

Zato se ne treba čuditi reakciji javnosti. Treba se čuditi stručnom nositelju Upravi pomorstva koja konstatira da je važeći ZPDML u primjeni bio uspješan. Ako se uspjeh do sada može mjeriti neredom na morskoj obali i izrazitom pravnom nesigurnošću turističkog sektora, onda je uspjeh zakona fascinantan.

Kako pomiriti interese de lege ferenda

U konačnosti javni interes korištenja morskih plaža i njihova opća uporaba mora korespondirati s interesima turističkog sektora od kojeg u velikom djelu Hrvatska živi.

Pravna sigurnost turističkog sektora je ključna za naš turizam.

S mudrom i razumnom politikom nije teško pomiriti interese na morskim plažama. Upravo zato zakonska pravila moraju biti jasna, kako za davatelje koncesija tako i za koncesionare uvažavajući institut pomorskog dobra kao općeg dobra. Morske plaže moraju biti otvorene za sve građane pod jednakim uvjetima i jasno propisanim plažnim redom.

Kada se radi o funkcionalnoj gospodarskoj cjelini hotela, kampova i turističkih naselja s morskom plažom, jedini koncesijski model su “koncesije na zahtjev”. To nipošto ne znači pravo na isključenje opće uporabe pomorskog dobra. To znači odgovornost gospodarskog subjekta da kako u interesu svoga poslovanja, tako i u javnom interesu, održava red na morskoj plaži.

Eventualne iznimke ograničenja opće uporabe na prostoru morskih plaža koje koristi turistički sektor moraju biti vrlo precizno propisane i kontrolirane. Samo kada se radi o ekskluzivnim turističkim sadržajima i posebnim kampovima na morskoj obali može se govoriti o zatvorenim koncesijama i to na vrlo ograničenom prostoru pomorskog dobra. To je nužnost za iskorak u našem turizmu.

Sve naknade ostvarene od gospodarskog korištenja morskih plaža na osnovu dozvola i koncesija bez obzira na davatelja, u cijelosti trebaju predstavljati prihod jedinice lokalne samouprave koji se mora namjenski koristiti za redovno održavanja pomorskog dobra u javnom interesu. Suradnja svih razina javne vlasti je odlučujuća za konačan uspjeh upravljanja pomorskim dobrom i morskim plažama Republike Hrvatske.