Freelance život u Hrvatskoj

Toma Bebić prihvatio se raznih vrsta zanimanja. Radio je kao mornarički dočasnik, nastavnik pa tajnik škole, novinar u Nedjeljnoj Dalmaciji i Vjesniku, inspektor SUP-a, sudski pljenitelj, mehaničar, pomorski strojar i još mnogo toga. U umjetničkim područjima bio je glazbenik, slikar, kantautor, pjesnik, aforističar, performer. Bio je čak i trener Hajduka!? O Tomi Bebiću

Što je to freelance? Prevedeno bi to značilo „slobodni kopljanik“ što semantički u našem jeziku i dalje nema smisla. Označava osobu koja nema posao na neodređeno i koja je dostupna za posao od 0-24, a ne kao nekada, naši roditelji od 8 do 16 od ponedjeljka do petka s dva obavezna dana neradna.

Kapitalizam to smatra načinom života u kojem si slobodan koliko želiš i zarađuješ koliko ti je dovoljno, što je neistina. Ogromna količina stresa i samoizrabljivanja maskirana je pod slobodnu volju malog obrtništva ili slobodnog profesionalca kroz autorske ugovore.

Danas je veliki broj nesigurnih oblika zapošljavanja (među kojima i agencijskih od kojih agencija nepravedno uzima ogroman dio zarade za nikakvu odgovornost) što dovodi do demografskog pada. Nažalost, starije generacije ne mogu shvatiti količinu nesigurnosti u kojima žive mladi, zato se mladi sele ili odlučuju nemati djecu.

Našoj generaciji Ekonomski institut u Zagrebu predviđa da će 2048. godine samo 19% srednje plaće primati u mirovini. Drugi stupac za koji nam se odvaja 5% od svake zarade neće se isplatiti odjednom. A već sada gledamo ljude sa 40 i više godina radnog staža kako skupljaju hranu i boce.

Tko želi preživjeti mora raditi mnogo različitih stvari u različitim poljima. Moja polja izgledaju ovako: ujutro treba nahraniti koze ili ići na ispašu, isfrezati oranicu, posaditi pomidor ili skinuti zaperke, ovisno o sezoni. Arheološki nadzirati zemljane iskope ili osobno iskopavati, pisati projekte za istraživanje brsečkog češnjaka i broskve, branje šparoga ili vrganja i sunčanica, organizacija suhozidne radionice, vođenje turističkih obilaska.

Slika 1. Suhozidna radionica u sklopu festivala Treća Koza u Ližnjanu.

Kad smo već u raznim poljima znanja ili struke, onaj tko želi preživjeti mora surađivati s ljudima koji su u potrazi za istim ciljem i majstori su svoga zanata na temelju drugačijih ekonomskih odnosa. Tu ta osoba komandira, a ti sljediš i učiš. Ne supra crepidam – ne idi iznad postola. Izjava je to Peleja, dvorskog slikara Aleksandra Velikog koji je postolara pitao savjet za slikanje cipela te se postolar toliko oslobodio da je onda počeo govoriti kako bi Pelej trebao nacrtati koljeno te mu je ovaj uzvratio: drži se onoga što znaš raditi.

Tako ja surađujem na imanju s veteranom Domovinskog rata i njegovom ženom. Svi zasebno ne bismo imali potencijal koji smo u stanju zajedno postići, svaki sa svojim iskustvima i vještinama.

Ovo pišem stoga što ako je netko stolar ili šumar onda najbolje od čitave zajednice poznaje tehnologiju drva pa će se u tom pogledu poslušati njega. Treba znati slušati druge u onome u čemu su dobri. Ako se uspije iskreno učiti od drugih i ako ima solidarnosti, vaša će okolina procvjetati, kao i naš Etnopark “Anton Plašimuha”. Trebalo je pet godina rada, ali naši gosti često kažu da imamo raj. Moj kolega na to odgovara da njega od toga raja bole ruke i ramena – što poprati smijehom.

Slika 2. Redovi rajčica i paprika na bambusu. Sve je prirodno i netretirano. Za vezivanje bambusa korištena je žica koja će se ponovo koristiti, a za vezivanje samih rajčica, prirodna užad.

Međutim, nema tog trenutka, usporedivog s bilo čime, dok ne počneš brati plodove nasada koje si posadio i čekao mjesecima da se razviju. A onda zemlja daje obilje hrane, i zaboraviš da si se znojio, saginjao kleo, sve to po vrućini.

I tako, nakon svake berbe i ponovne sadnje prilagodiš svoju metodu za sljedeću godinu. Nadopunjuješ znanje pokušajima i pogreškama. A kako je netko jednom rekao, nema poštenijeg posla na svijetu od uzgoja vlastite hrane.

Izbjegavati monokulturu i nikad ne stavljati sve na istu kartu. U povijesti se to već mnogo puta desilo. Dešavalo se to kod nas: prvo smo investirali sve u vinovu lozu i čupali masline, a kad je došla peronospora, te vinska klauzula između Austro-Ugarske i Italije, nastupilo je masovno iseljavanje. Tako je sada s turizmom gdje je 20% BDP-a ovisno o masovnom turizmu (nisko-tehnološkoj grani u koju ne treba ulagati nešto posebno znanja, ni istraživanja).

Slika 3. Magarica Vazmica, kobila Pika i boškarinka Alica. Održavaju pašnjake, daju nam gnoj, gostima robinzonskog smještaja puno znači da ih imamo kako bi se njihova djeca naučila na danas neuobičajene životinje.

Jedini postotak veći od turizma u našim prihodima je remittance što sa engleskog znači “iznos novca poslan kao dar” i to je ono što naši ekonomski emigranti šalju svojim roditeljima u domovini. Ovisnije ekonomije od naše po remittanceu jedino su BiH i Kosovo.

Sve su to znakovi uzbune. Što činiti ako se ne želiš preseliti iz ovog bogomdanog podneblja? Izrezati svoj dio ovog podneblja i u njemu postaviti svoja društveno-ekonomska pravila.

Ulagati i dalje u vlastita znanja i vještine. Te vještine djelomično unovčiti i investirati u zemlju, alat, životinje, presadnice. Oni koji imaju djedovinu već imaju pola učinjenoga, u nadi da imaju dobar pristup zemlji.

Nadalje, grupirati se s nekoliko istomišljenika. Čovjek je “politička životinja”, a time i konfliktno biće, ali dokazano može učiniti puno kad je posao koordiniran, a zadaci podijeljeni u društvu.

Slika 4. Platneni ceker sa motivima našeg Etnološkog parka, financirano uz pomoć Ministarstva vanjskih poslova radi 10. obljetnice ulaska Hrvatske u EU. Suhozidi su naš identitet kojeg valja obnoviti i baštiniti.

Nikad ne kupovati zemlju ili imanje u proljeće. Zima je onaj teški, surovi dio koji svakog urbanog dečka tjera u očaj. Zato treba ići u goste kod prijatelja ili poznanika koji imaju imanje i prebroditi zimu s njima u zamjenu za ispomoć. Dobit ćete hvalevrijedno iskustvo i očeličiti se nad prizorima smrti životinja ili curenju krova kuće za vrijeme kišne sezone.

Ukratko, ako si bacio u rijeku 10 ribičkih štapova, jedna ili dvije ribe će se uhvatiti. Ako imaš više poslova nepovezanih koji teku paralelno, nisi ovisan o tom jednom, za slučaj da njega izgubiš.

Da je lako, nije, ali je bolje nego prepustiti se očaju. Razumijem one koje odlaze i traže bolje uvjete, ali vani nisi nikad doma. Ovdje su roditelji i priroda koja nam je dana na čuvanje.

mag.arheol. Mario Zaccaria