Želite javni voćnjak u svojem gradu? Evo što možete naučiti na primjeru javnog voćnjaka u Varaždinu

Jestivi gradovi i javni voćnjaci

EdiCitNet (Edible Cities Network, hrv. Mreža jestivih gradova) projekt je koji je financirala Europska komisija od rujna 2018. do kolovoza 2023. godine. EdiCitNet održivim urbanim planiranjem i prehrambenim inovacijama želi stvoriti zelenije i ‘jestivije’ gradove, ugodnije za život. Mreža je to urbanih zajednica u Europi, Africi, Latinskoj Americi i Istočnoj Aziji, a čini je 150 gradova u kojima besplatno možete ubrati voće i povrće na javnim mjestima.
U to spadaju različiti oblici održive proizvodnje, distribucije i upotrebe hrane – od urbanih vrtova, urbanog pčelarstva i uzgoja ovaca, preko zelenih fasada (zgrade i kuće ‘obrasle’ biljem), do uzgoja lokalne hrane u gradovima te organizacije događaja na kojima se kuha i kuša ta hrana. Na taj način potiče se lokalni gospodarski rast, stvaraju se nova radna mjesta, uključuje se zajednica te nastaje zelenije i zdravije okruženje, ugodnije za život.
Koncept javnih voćnjaka krenuo je 90-ih iz Ujedinjenog Kraljevstva i proširio se diljem svijeta. Zasađeni su na javnoj ili ustupljenoj privatnoj površini, a za njih se brinu volonteri, udruge ili gradski uredi. Neki su voćnjaci dostupni svima, dok u neke smiju ući članovi koji plaćaju simboličnu članarinu. Svaka lokalna zajednica prilagođava ovakve projekte svojim mogućnostima i potrebama.

Primjeri iz Hrvatske i zašto ih nema više

U Hrvatskoj imamo nekih „stidljivih“ primjera javnih voćnjaka. Učenici Srednje škole Bartola Kašića u Grubišnom Polju posadili su prošle godine ukupno 24 voćke na školskom poljoprivrednom dobru. Slatkim plodovima krušaka, trešanja, jabuka, višanja, šljiva i marelica kroz koju godinu moći će se sladiti ne samo učenici škole već i svi građani Grubišnog Polja.
U kolovozu je po uzoru na Varaždin u Zagrebu u Podbrežju zasađen prvi javni voćnjak, drugi je dogovoren u sesvetskom Starom Brestju. Pojavila se građanska inicijativa da se takav voćnjak zasadi i na zapuštenoj livadi u središtu jednog jarunskog bloka.

Upravo je najavljeno da bi na sjeveru Bjelovara trebao niknuti park tematskog naziva Zeleno-plavi park, s bogatim sadržajem poput sprava za rekreaciju, dječjeg igrališta, piknik zone s roštiljima, ali i javni voćnjak te urbani vrtovi koji bi se davali u najam.

Pionirski projekt u Varaždinu

U proteklim godinama, na području grada Varaždina ostvaren je pionirski projekt – javni voćnjak, prvi takav u Hrvatskoj. Voćnjak koji je smješten na kraju Hallerove aleje u Varaždinu, uz parkiralište varaždinskog groblja, zasađen je na površini od 6.400 metara kvadratnih.
Tadašnji direktor komunalne tvrtke Varkom Željko Bunić 23.09. 2021. je i službeno predsjednici Udruge „Zasadi stablo, ne budi panj!“ Mateji-Angelini Kramar na preuzimanje i održavanje dao javni voćnjak u Varaždinu. On je prema Planu gospodarenja, kao prvi u Hrvatskoj i uopće u ovom dijelu Europe, trebao biti održavan u skladu sa načelima permakulture.

Kako je jedan od zadataka permakulture razvijanje društvene i ekološke odgovornosti građana te njihova edukacija s ciljem postizanja svjesnosti o prirodnoj vrijednosti njihovog okruženja, suradnja VARKOM-a i Udruge trebala je omogućiti, po uzoru na vodeće europske zelene prijestolnice, interaktivnu edukaciju na otvorenom vezano na teme sadnje stabala i održivog gospodarenja tlom i voćkama.
Ukupno je posađeno:
• 200 stabala jabuka (sorte Priscila, Liberty, Zlatni delišes)
• 89 stabala kruški (sorta Williams)
• 30 grmova kupina
• 48 grmova malina
• 6 stabala zelenog javora (Platanoides)
• 6 stabala crvenog javora (Platanoides crimson kong)
Sveukupno je to 78 grmova bobičastog voća i 301 stablo jabuka, krušaka i javora.

Slika 1. Ovako je izgledao javni voćnjak u Varaždinu na dan otvorenja – primopredaje, 23.08.2021.

„Plodove će moći ubirati svi. Naravno, vodit će se evidencija zbog mogućnosti zloupotrebe preprodaje voća na tržnicama. Voćnjak će biti otvoren za vrijeme trajanja radionica i prema dogovoru s lokalnom zajednicom. Svi koji žele doći u posjetu mogu nam se obratiti kako bismo ih dočekali. Program rada smo krenuli planirati i vjerujemo da će do kraja godine krenuti u realizaciju“, izjavila je Mateja Angelina Kramar iz udruge „Zasadi stablo, ne budi panj“.
„Primjerom u voćnjaku želimo pokazati što sve više ruku iz zajednice može napraviti na dobrobit okoliša putem tranzicijskog aktivizma. Mnogo ruku čini posao laganim, zašto ne proširiti žarišne točke javnih voćnjaka u Hrvatskoj i dati ljudima priliku da nešto nauče i da uberu plodove“, kazala je Mateja Angelina Kramar.
Tema javnih voćnjaka često u javnost donosi i pitanje zašto se na javnim površinama rijetko sade voćke.

„Razlog su, barem kako nadležni navode, sigurnost građana, premalo resursa u gradski/komunalnim redovima za održavanje ili pak problem trulog otpalog voća. Lišće kao lišće, ne čini razliku je li sa stabla jabuke ili s javora u parku. Ne razumijemo zašto to drugim gradovima izvan Hrvatske nije problem, a kod nas jest. Možda će Grad Varaždin također imati sluha i za ovakav naš prijedlog u budućnosti“, izjavljuje Mateja Angelina Kramar.

U sljedećem videu pogledajte kako je Varkom prezentirao budući projekt. https://youtu.be/lZGq6tP28IM

Projekt se suočio s nizom izazova

Unatoč inicijalnom entuzijazmu i nadama, projekt se suočio s nizom izazova koji su utemeljeni u nedovoljnom planiranju i realizaciji. Očekivanja o brzom razvoju voćnjaka i dostupnosti voća građanima nisu bila realna, budući da je za pravilan rast voćnjaka potrebno znatno više vremena.
Kako je moguće da je postojao gradski projekt, proračun koji je financirao isti, a nije doživio ni pune 3 godine? Razloga je nekoliko.

Problem lokacije i neadekvatne pripreme tla

„Trenutno dominira invazivni biljni pokrov ambrozije i obične trave u kojem pčele nemaju koristi, a on je rezultat prečeste košnje i premalo različitog livadnog cvijeća. Također, osim voćaka ne postoji ostalo bilje poput zeljastih trajnica koje fiksiraju dušik, odnosno skladište ga i daju voćkama kada je to njima potrebno. Mnogi ne znaju, ali voćke komuniciraju preko mikoriznih gljiva odnosno micelijuma, te nam je u planu upravo na tome poraditi u prvih nekoliko mjeseci. U planu je sijanje livadnog divljeg cvijeća kako bi ono počelo prevladavati i kako bismo primamili korisne pčele, kukce i ostale oprašivače. Naravno to će potaknuti i dolazak životinja poput vjeverica, ptica i gmazova. To je u redu, želimo bioraznolikost jer se time postiže balans ekosustava“, najavljivala je u početku projekta njegova voditeljica.
Tik pred dane kada su se voćke krenule saditi, netko je imao ideju da je potrebno pripremiti tlo za sadnju na način da se sav površinski sloj tla makne bagerom, kako bi se dobila čistina, ravna ploha gdje će se kopati rupe za sadnice.
Tako je i učinjeno, no nisu imali na umu ono što se danas vidi kao problem. Ionako siromašno tlo 40 metara zračne linije do groblja, te 1 km zračne linije od nasipa Drave, parcela visokog vodostaja, puna dravskog šljunka i batude odabrana je za gradski voćnjak.
Udruga koja se bavila organizacijom kampanji sadnje stabala u Hrvatskoj “Zasadi stablo, ne budi panj!” prepoznala je potencijal u ovom projektu kao edukativnom poligonu sjevera Hrvatske za građane, gdje bi se ljudi mogli educirati o održivom uzgoju i primijenjenom znanju. Međutim, umjesto da mogu građanima ponuditi lokaciju gdje uče i primjenjuju kod kuće, mogli su im samo pokazati kako se ne treba i ne smije raditi.

Monokultura, nedostatak raznovrsnosti u sortama i manjak vode

Usprkos svojoj dobronamjernosti, udruga se suočila s ograničenjima ovog područja, uključujući nedostatak vode za implementaciju nekih ekoloških metoda i prisutnost privučenih životinja, što je smetalo susjedima u ovom urbanom dijelu grada.
Iako su pokušavali održavati voćnjak koristeći permakulturne principe i pridonijeti regeneraciji tla kroz metode poput malčiranja, projekt se suočio s brojnim novim izazovima. Monokultura i nedostatak raznovrsnosti u sortama, ograničili su razvoj voćnjaka. Voćke su bile zasađene na podlozi MM 106, što nije odgovaralo uvjetima na tom području.
Svaka osušena voćka iz monokulturnog plana bila je zamijenjena novim vrstama čime su povećavali bioraznolikost nasada ali i stvarali nove reakcije u tlu. Tlo je postalo porozno zbog uklanjanja 15cm površinskog sloja zemlje prije same sadnje, a tlo sa visokim dravskim vodostajem dodatno je kompliciralo situaciju.
Na takvoj “mehanički sterilno očišćenoj” parceli sve što je moglo niknuti su biljke koje indiciraju kiselo i siromašno tlo poput ambrozije, slaka, trputca i djeteline. Magično rješenje za popravak takvog tla je više organske tvari, odnosno – kompost.
Uz sve to, voćnjak je imao nasad monokulture – red jabuka, red kruški. Svaka po jedne sorte. Ako je prisutna monokultura – sustav nije u ravnoteži. Tlo je medij života, a plodnost tla je direktno povezana sa količinama prinosa. To je razlog zašto je teško održati monokulturnu sadnju – priroda traži ravnotežu!

Slika 2. Mateja Angelina Kramar i gradonačelnik Neven Bosilj na dan primopredaje voćnjaka

Malčiranje i dovoz bio materijala

Kumulativnim djelovanjem na lokalnoj i regionalnoj razini kroz promišljanje permanentnih agrikulturnih sustava koji koriste već dostupne i ekonomski isplative modele poljoprivredne proizvodnje (npr. regenerativna poljoprivreda), te primjenom jednostavnih tehnologija, poput malčiranja, možemo u relativno kratkom vremenskom roku uspostaviti sustave koji zadovoljavaju lokalne potrebe. S toga se Mateja Anđelina Kramar, voditeljica projekta i Udruge odlučila tlo prihrani kroz malčiranje i dovoz bio materijala – lako dostupnih resursa.
“Sa gradskom tvrtkom za uređenje zelenih površina dogovorila sam navoženje četrdesetak prikolica lišća bjelogorice koje su skupljali gradom u jesen. Svaki navoz smo pazili da bude što čišći da ne unosimo otpad i mikro plastiku, a što je ostalo smo ručno odvajali. Primjetna je razlika u rastu kod voćaka koje su graničile sa hrpama lišća koje su se polako raspadale i pretvorile u humus. Dva puta su brže rasle, imale veću i tamniju krošnju tu su počele roditi već sljedeće godine jer smo im unijeli raznolikost elemenata, a uz sve to ono najvažnije gradili smo nove slojeve tla. Ovako smo od odumiranja delikatne hranidbene mreže mikro i makroorganizama došli do sve zdravijeg tla. Ovo je bila mala zelena revolucija za tlo i voćke. Nitko u prirodnim strukturama ne prevrće tlo redovito na određenu dubinu od 15-20 centimetara, samo ljudi i mehanizacija. Stoga se ni biljke ni drugi organizmi u tlu nisu razvili niti prilagodili tom uznemiravanju.” – objašnjava Mateja Angelina Kramar.

Nije na odmet spomenuti da je tik uz gradski javni voćnjak iz kojeg su građani trebali besplatno ubirati plodove, ni više ni manje-gradsko groblje svega četrdeset metara zračne linije do prve voćke. Pomalo zastrašujuća informacija za jednu ekološku priču jestivog javnog nasada.
Planovi su se radili u uredu, bez izlaska na teren upoznajući se sa realnim problemima, koje su onda neki drugi, u ovom slučaju volonteri “trpili” istovremeno pokušavajući udovoljiti svima jer je ideja bila dobra, no u praksi nije se pokazalo isto.

Nakon dvije godine raskinut je Ugovor o održavanju i korištenju

Nakon dvije godine brige o voćnjaku i niz problema, ugovor o održavanju i korištenju raskinut je iz nekoliko razloga.
Prvo, određene permakulturne metode održavanja nisu bile prikladne s obzirom na urbanu okolinu. Građani su se počeli žaliti na dolazak ježeva, komaraca, zečeva, zmija, a posebno na visoku travu koja je bila ovdje s razlogom. Sijanjem trajnica i mješavine livadnog cvijeća dobivena je bioraznolikost nižeg vegetacijskog sloja. Svaka od tih biljaka ima drugačiju dubinu korijena što znači da su se “rudarili” minerali odozdo prema gore na različitim dubinama, te na taj način pomogli voćkama koje imaju pliće korijenje da mogu doseći hranjive tvari iz dubljih slojeva.
Za razumjeti je da zmije i ostale životinje smetaju susjedima, no to je potvrda primjera dobre ekološke prakse, a svaka od njih podrazumijeva širok spektar bioraznolikosti. Jednadžba je jednostavna: Zdravo tlo = zdrava hrana = zdravi ljudi, a tlo je danas jedno od najugroženijih prirodnih resursa.
Bez oblika metoda tla koji bi bili prihvatljiviji za okoliš nije izgledno da će biti moguć uspješan ekonomski i društveni razvoj. Priroda ima svoju ekološku sukcesiju (trajni proces smjene životnih zajednica) te jednom kad je ona spriječena i degradirana (paljenjem, potopom, požarom, ili mehaničkom obradom u ovom slučaju) ona prestaje biti bogata mreža hranidbenih i komunikacijskih kanalića.
Kemijski potpomoći zemljištu niti je bilo dozvoljeno (vodozaštitno područje), niti je za udrugu bilo prihvatljivo. Raznolikost je ključna. Monokultura, što znači uzgoj jedne vrste voćaka, nije prirodno stanje stvari koje viđamo u netaknutim šumama. Priroda teži ravnoteži i raznolikosti. Jednostavno što trebamo raditi je pratiti i implementirati prirodne uzorke kakve viđamo u prirodnim strukturama. Stoga je važno razmotriti raznolike sorte i metode kako bi se stvorila ravnoteža. Također, nedostatak prisutnosti vodene površine otežavao je primjenu određenih ekoloških metoda.
Ukratko, projekat se suočio s nizom izazova, uključujući geografske, ekološke i organizacijske prepreke. Ključno je razumjeti da je zdravo tlo temelj uspješnog voćnjaka. I to nije samo riječ o tlu, već o ekosustavu. Tlo je kompleksno, dinamično i osjetljivo. Bez obzira na dobre namjere, tlo ne može biti prekomjerno perturbirano i očekivati da će dati dobre rezultate. Ovo je važna lekcija koju treba naučiti.

Slika 3. Ljubav prema prirodi, a poglavito stablima, nikad nije bila upitna, Izvor evarazdin.hr

Što sada?!

Nadalje se planira premještaj voćnjaka na drugu lokaciju, no Udruga ne želi preuzeti brigu o novom voćnjaku ukoliko se projekt zaista i realizira. Kroz primjenu ekoloških metoda, udruga je pokušala poboljšati tlo i stvoriti povoljne uvjete za rast voćaka. Iako su se susretali s brojnim izazovima, njihova predanost očuvanju okoliša i obrazovanju javnosti ostala je neosporna.
Ovaj projekt ukazuje na važnost temeljitog planiranja, suradnje i primjene održivih metoda u projektima s ciljem očuvanja okoliša i educiranja javnosti. Izazovi koje su susreli ilustriraju potrebu za pažljivim promišljanjem prije početka takvih inicijativa, kako bi se osiguralo dugoročno uspješno ostvarenje ciljeva. Pažljivo adresiranje svih sektora problema prije same sadnje i budućeg održavanja je od krucijalne važnosti.
Samo dizajniranje voćnjaka i sadnja nije dovoljno. Potrebno je imati na umu da ovo nije samo dizajn na mjestu, već i dizajn u vremenu. Na opisan način, projekt može postati mjesto gdje ljudi dolaze učeći o ekološkim aspektima poljoprivrede i prirodnim ciklusima na ispravan način. Aspekt je to projekta koji se ne smije zanemariti.
Kako novi voćnjak očigledno nastavlja svoju priču na novoj lokaciji, postoji prilika da se primijene pouke iz ovog iskustva u Varaždinu, ali i u drugim gradovima. Pažljivo planiranje, suradnja s relevantnim tijelima i ekološki osviješten pristup mogli bi rezultirati uspješnim projektom javnog voćnjaka koji će služiti ne samo građanima Varaždina, već i cijele Hrvatske.
Ovo je prilika da se krene ispočetka, s novim znanjem i novim pristupom. Gradovi se mijenjaju i razvijaju, a javni voćnjaci mogu biti simbol te promjene – promjene prema održivijem i ekološki svjesnijem načinu života. No, za ostvarivanje tog cilja, potrebno je mudro planiranje, promišljena suradnja i strpljenje, kako bi se stvorila prava zelena oaza za građane Varaždina i primjer za cijelu Hrvatsku. A možda Varaždin još uvijek nije spreman na javni voćnjak. Tko zna…

Što iz svega navedenog možemo zaključiti?

Javni voćnjak u Varaždinu nije ostvario očekivane rezultate u kratkom roku. Postavljena su nerealna očekivanja da će voćnjak brzo narasti i dati plodove. Ističe se da je potrebno više vremena za pravilan razvoj voćnjaka, ali ne na odabranoj lokaciji što je detektirano kao osnovna prepreka. Temeljni problem je što odabrana lokacija voćnjaka nije bila odgovarajuća. Voćnjak je posađen na vodozaštitnom području urbanog dijela grada uz groblje, što nije prikladna lokacija. To je ograničavalo korištenje određenih metoda održavanja.
Nadalje, imamo društveno-organizacijski problem, odnosno nedostatak adekvatnog planiranja i suradnje. Planovi za voćnjak s početka nisu bili dovoljno temeljiti, a provoditelji idejnog projekta nisu konzultirali sve potrebne stručnjake prije početka projekta. Nedostatak suradnje i razumijevanja između različitih strana (vlasti, građana i udruge) doprinijeli su problemima u voćnjaku.
Također potreba za raznovrsnošću i održivim pristupom je nezaobilazna! Monokultura u voćnjaku nije bila održiva, a nedostatak raznovrsnosti u sortama i metodama uzgoja ograničavao je razvoj voćnjaka.
Značaj očuvanja zemljišta i primjena prirodnih metoda su krucijalne važnosti kao i razumijevanje prirodnih procesa kako bi se stvorili zdravi ekosustavi.

PITANJE ZA KRAJ: Još uvijek mislite da je dizajniranje, implementacija i održavanje javnog voćnjaka jednostavno i jednodimenzionalno?

Autor: Dražen Keresteny, mag.ing.el., Alarm automatika d.o.o. u suradnji sa Matejom Angelinom Kramar, Green Fusion, CEO, voditeljica projekata