Arheološko istraživanje Kastafske Crekvine

POVIJESNI KONTEKST

Kastav se nalazi na geostrateškom uzvišenju s najvišom točkom od 377 m.n.v., s kojeg oko prati Kvarner i otoke, Učku i istočnu istarsku obalu, kraško zaleđe na sjeveru i Primorje od Rijeke do Vinodola. Carlo Marchesetti krajem 19.st. smjestio je Kastav kao prapovijesnu gradinu (castelliere). Na Lokvini je 1931.g. pronađen mač sa balčakom. Iskopavanjem nekropole na Velom Mišincu iz 11.st.pr.n.e.(Radmila Matejčić) potvrđena je gradina iz željeznog doba, a tijekom kasne antike Kastav se spominje kao Castellum ili Castra, od čega i današnje slavenizirano ime – Kastav.

Smatra se da je u Željeznom dobu bio dio Liburnije koja se prostirala od Raše do Krke. Za današnju aglomeraciju obzidanoga grada s devet kula pretpostavlja se da je nastala u 8.stoljeću, a raspadom Hrvatskog kraljevstva ulazi u sastav Akvilejske patrijarhije i njihovih vasala Devinaca i time Svetog Njemačkog Rimskog Carstva. S krajem Devinaca te Walseovaca postaje dio nasljednih habsburških zemalja s komunama Rijeka, Veprinac i Mošćenice unutar Kastavske gospoštije u sklopu Vojvodine Kranjske. Kastav je sve do 1918.g. bio u sastavu Austro-ugarske monarhije te je tek njenim raspadom uzrokovanim Velikim ratom završio u Kraljevini SHS, kasnije Jugoslaviji, SR Hrvatskoj, i na kraju Republici Hrvatskoj.

Godine 1613. Kastavsku gospoštiju kupuje grof Baldasar von Thonhausen, a 1625.g donira ju isusovcima iz Judenburga. Kako je jezuitima u Judenburgu Kastav bio predaleko, udovica Orsula von Thonhausen kupila je nazad posjed i donirala ga tek novonastalom (1627) kolegiju jezuita u Rijeci. Car Ferdinand II potvrđuje diplomom tu donaciju 10.3.1633. Prvi rektor jezuitskog kolegija, Lorenzo Crisogono, biva izabran na tri godine te on kao zemljoposjednik Kastva biran za kapetana. Prema podacima Kastavskog dekanata Župe Sv. Jelene Križarice, na području Crekvine postojala je crkva koja se spominje 6. ožujka 1634. godine u oporuci popa Mate Drnjevića.

Crekvina je smještena na umjetnom platou unutar sjevernih gradskih zidina. Sama izgradnja tog platoa bila je velik posao te je zato u narodu ostala predaja o mukotrpnom angažmanu stanovnika na izgradnji Crekvine kako navodi Ivo Jardas. Spomenuta je tek 1640. godine u dokumentu za opremanje kolegijske crkve u Kastvu slikama sv. Ignacija i sv. Franje Ksaverskog. Mnogo je nepoznanica oko nastanka crkve te su istraživači došli do širokog raspona datacija gradnje od prve polovice 17. stoljeća do druge polovice 18. stoljeća. Na najstarijim prikazima Kastva iz skica knjige za topografiju Kranjske (1678-1679) i grafika iz Valvasorovog djela (1679, 1689) Crekvina nije vidljiva. Na Martinuzzijevom tlocrtu iz početka 18.st. na području Crekvine ucrtan je pravokutni objekt koji nije označen kao crkva. Na prvom katastarskom snimku iz 1819.g. obrisi Crekvine su ucrtani u jednakom obliku kao danas.

Slika 1. – Martinuzzi

Slika 2. – Austrijski katastar Kastav

Makso Peloza, paleontolog, tvrdi da je sagrađena odmah kada je judenburškim isusovcima dodijeljena kastavska gospoštija i da su nacrti za nju nastali najkasnije oko 1625. godine. Za usporedbu služio se primjerom crkve Svete Katarine u Zagrebu koja je također građena u vrijeme ranog baroka i sličnog je plana gradnje – umjesto višebrodne crkve gradila se dvoranska crkva s bočnim kapelama. Radmila Matejčić prihvaća ranu dataciju, ali misli da su u ruševinama sačuvani i tragovi novijih gradnji, dok Branko Fučić tvrdi da je Crekvina građena polovicom 18. stoljeća. Goran Skelac iz Geoarheo se ovdje ne slaže sa Pelozom. Ervin Dubrović smatra da se Crekvina počela graditi tek 1769.g nakon što je pulski biskup Andrea Balbi dao dozvolu za uklanjanje urušene crkve i gradnju nove i prostranije od zborne crkve Sv.Jelene. Moguće je da se stara crkva urušila tijekom potresa koji su zahvatili Rijeku između 1750. i 1754. godine.

Dana 21. srpnja 1773. papa Klement XIV objavljuje listinu Domins ac Redemptor te ukida isusovački red zbog sve učestalijih pritužbi i pritisaka vladara na njega. Kastavska gospoštija je tako došla pod nadležnost carske komore, odnosno neposredno pod vlast Habsburgovaca. Nakon desetak godina opet je promijenila svoga feudalnoga gospodara i pronađen je kupac Ivan Krstitelj Thierry. Obitelj Thierry gospodarila je Gospoštijom od 1784. do 1843. godine. Za vrijeme vladavine Thierryja cijeli je kastavski arhiv spaljen, a s njim i Statut. Nakon Thierrya Kastavsku gospoštiju preuzima riječki brodovlasnik Đuro Vranyczany. Ukinućem kmetstva prestaje postojati i Kastavska gospoštija. Pronalaskom fragmenata crijepova, kamenog poda ali i ostataka opeke koja je nekad bila dio hodne površine možemo zaključiti da je Crekvina bila dovršena ali nije posvećena. Ultimativni dokaz može biti skoro dovršena niša kod druge istake (sl.9), počevši od sakristije zapadnog broda. Nakon ukinuća isusovačkog reda Crekvina je iako vlasništvo carske komore, bila napuštena, i time izvor besplatnog obrađenog materijala koji je poslužio stanovnicima Kastva za izgradnju kuća i drugih zdanja.

Krajem 70-ih godina 19. stoljeća sve se više raspravljalo o novoj školskoj zgradi. Vlada je u Kastav poslala vještaka kako bi se mogao napraviti novi nacrt. Prema nacrtu osnovna je škola trebala biti sagrađena na mjestu današnje Crekvine i parcela koje se nalaze ispod nje, sve do gradskih zidina. Međutim općinski načelnik Kastva Kazimir Jelušič (1855-1918) prostor Crekvine pretvara u šetalište (sl.4).

ISTRAŽIVANJE

Za potrebe presadnje pet kestena visokih do 7 metara nadležni Konzervatorski odjel u Rijeci je uvjetovao potrebu da se stratigrafski istraži pet sondi, da se južno područje ostataka istočnog broda Crekvine stratigrafski istraži u potpunosti i da se sve to detaljno geodetski dokumentira. Tada je otkriveno da je širina istočnog zida sa temeljima 4,20 m. Crekvina je dimenzija 50,8 x 24,7 m. S otkrivanjem južnog djela istočnog broda možemo konstatirati da je ponovljena situacija južnog djela zapadnog broda Crekvine. Osim što na zapadnom brodu još uvijek postoji ulaz koji je vodio na kor gornjem katu. Preživjeli dijelovi arhitekture koji leže na plitkoj živoj stijeni ovdje su doživjeli najveći stupanj uništavanja od strane stanovništva koji je ono napušteno područje koristilo kao izvor besplatnog obrađenog materijala za izgradnju kuća i šterna (cisterna za vodu) u gradskoj jezgri. Treba napomenuti kako zasada nisu pronađeni materijalni dokazi o prethodnoj manjoj crkvi koja je vjerojatno imala i drugačiju orijentaciju (istok-zapad) od sadašnje (jug-sjever). Po primjerima u prilozima možemo pretpostaviti da je svetište Crekvine imalo bačvasti svod. Pitanje koje ostaje u zraku jest – zvonik. Da li je on izgrađen, a ako jest, gdje se nalazio? I koliko ih je bilo? Da li je u formi baroka Crekvina imala dva zvonika na pročelju ili je jedan zvonik bio odvojen od samog tijela crkve kao u Mošćenicama i Veprincu? Što znači da bi trebalo istražiti protupožarni put ispred pročelja Crekvine. Nažalost, radi stanja očuvanosti i fotografija s početka 20.st. ne možemo dati potpuni odgovor niti na jedno od gore postavljenih pitanja.

Slika 5. – Crekvina Geoarheo

Slika 6. – Istočni brod Cerkvine 2021. godine

POKRETNI NALAZI

Prethodna istraživanja iz 2005., 2016. i 2021. svjedoče o širokom vremenskom rasponu keramičkih nalaza, od prapovijesti do novog vijeka. Sonda 5 je u najdonjim slojevima rezultirala kronološki premiješanim slojem koji sadrži keramičke fragmente kuhinjskih posuda iz 14.stoljeća preko renesansne glazirane keramike iz 16.st. do novovjekih fragmenata. Pronađeni su i ostaci fragmentiranih životinjskih kostiju za ljudsku konzumaciju. Slojevi ispod temelja daju nam saznanje o zemlji i glini pomiješanoj sa otpadom koji su doneseni od nekud drugdje kako bi se stvorio ravni plato za temelje Crekvine. Stilska datacija ili karbonska datacija kostiju ne bi nam dala preciznu godinu kada je plato poravnat za potrebe gradnje tako monumentalnih temelja.

ZAKLJUČAK

Arheološka istraživanja iz 2005.,2016. i 2021. su potvrdila po materijalnim pokretnim nalazima život na Kastvu od kasnog brončanog doba, željeznog doba, kasne antike, srednjeg vijeka, novog vijeka sve do danas. Kontinuitet života na Kastvu je uništio situacije iz prethodnih razdoblja te je sve što nalazimo iz sekundarne uporabe, od predmeta do slojeva.

Arheologija i povijesni izvori potvrđuju prisutnost prijašnje manje crkve Sv.Marije koja je sigurno bila usmjerena na istok. Moguće je da je ta crkva stradala u potresu 1750-54.g., a 1769.g. pulski biskup Andrea Balbi dopušta rušenje i gradnju nove crkve. Nova crkva ima usmjerenje sjever-jug te su za potrebu njene izgradnje ostvareni impresivni plato i temelji. Crekvina je vjerojatno izgrađena do kraja (nije poznato da li sa zvonikom/icima ili bez) ali nije bila u uporabi jer je papa Klement XIV ukinuo isusovački red te je taj prostor iako u posjedu carske komore i kasnije feudalaca postao besplatni izvor obrađenog materijala te su sa njime izgrađene šterne i kuće po Kastvu. Najviše je nastradao dio najbliži Kastvu, a ostalo je sačuvanije svetište sa sakristijama koje je udaljenije. Isto tako, kako se uzimao materijal tako se deponirao otpad iz obližnjih kuća sve dok Kazimir Jurišić nije Crekvinu pretvorio u šetalište 1900.g. Naizad Crekvina je u naše vrijeme pretvorena u prostor za kulturna događanja u prizmi revalorizacije dijelova povijesne jezgre.

Autor: mag.arheol.Mario Zaccaria