Lijepe, a otrovne. Mislimo na biljke.

U dosadašnjim smo člancima već dosta govorili o raznim biljkama koje često susrećemo uz ceste i naše okućnice, po parkovima, šumama i livadama, kao i njihovu ekološkom značaju te nutritivnim i ljekovitim svojstvima. Danas ćemo se, međutim, osvrnuti i na biljke koje nas također vrlo često ili čak svakodnevno okružuju, štoviše, neke od kojih uzgajamo u vrtovima ili na terasama, a koje su istovremeno i vrlo toksične ili čak letalne! Otrovnost jednog oleandera naširoko je poznata no za njime puno ne zaostaju niti hortenzija, đurđica, narcis, naprstak, bazga, sjemenke koprive…pa čak i običan sirovi grah!

Pri spomenu otrovnog bilja najčešće prvo pomislimo na one klasične primjerke otrovnih vrsti poput npr. oleandera, beladone, bršljana ili imele (iako iste redovno koristimo i u medicine te fitoterapiji, ovisno o dijelu i namjeni biljke), no relativno je mali broj ljudi svijestan koliko zapravo još vrlo čestih biljaka također spada u ovu (otrovnu) skupinu! Dok neke od njih redovito uzgajamo u svojim domovima i vrtovima, druge pak možemo susresti i kao samonikle u prirodi, pri čemu je iznimno važna i točna identifikacija biljke jer nerijetko dolazi do trovanja uslijed zabune zbog sličnosti s jestivim i/ili ljekovitim biljem. Stoga ću vam u ovom članku nastojati dati što konkretniji i sažetiji opis što većeg broja najčešćih otrovnih biljaka na našim područjima.

Još kao klinka, gutala sam plodove svega što je plodove imalo (kvartovski dudovi, maline, kupine, jagode, divlje jagode, slatke trave…), baš kao što sam i vrlo dobro znala lokacije svih voćki diljem Trnja i Maksimira, no prva stvar kojoj me mama naučila jest da nikada i nipošto ne diram plodove tise. Naime, premda većina otrovnih bobica ima odbojan, reski i gorak okus, ima i onih čiji su plodovi i vizualno privlačni, i na okus slatki i fini – a upravo su takve biljke i najopasnije! U tu skupinu spadaju npr. beladona (velebilje), kozlac i bljušt. S druge strane, plodovi nekih otrovnih biljaka zaista jesu jestivi no imaju otrovne sjemenke – poput već spomenute tise, sremze ili crvene bazge. Nadalje, postoje i biljke čiji su plodovi otrovni isključivo u sirovom stanju budući da im se ukuhavanjem toksične tvari raspadaju a u tu skupinu spadaju npr. plodovi crne bazge, jarebike i šibikovine. Općenito, otrovnost plodova određene biljke ovisi o prisutnim količinama alkaloida, saponozida, antrakinona i drugih toksičnih tvari.

Međutim, nisu jedino plodovi ono što je potencijalno toksično kod određenih biljaka; to često mogu biti i cvjetovi, listovi, stabljike i/ili korijen. Ono što je, međutim, impresivno jest činjenica da otrovnog bilja ima zapravo daleko više u našoj neposrednoj okolini no što biste to na prvu možda pretpostavili, baš kao i ljekovitog! Štoviše, čest je slučaj i da je određena biljka i otrov i lijek u isto vrijeme a kako će se ponašati u konkretnom slučaju, primarno ovisi o znanju i vještini osobe koja je spravlja, kao i o čitavom nizu drugih faktora poput doze, načina pripreme, dijelu biljke koji se koristi, itd.

E sad, prije no što se upustimo u analizu otrovnih vrsti, bilo bi dobro prethodno ukratko objasniti i pozadinu toksikološke evolucije biljaka. Biljke su, naime, također prirodna bića koja svoj opstanak nastoje održati i produžiti baš poput svih ostalih. Budući da nemaju noge da bježe, kako bi se obranile, ponekad posežu za nekoliko od potencijalno im dostupnih vrsta oružja – onim morfološkim ili pak onim kemijskim.

Tako će neke biljke za vlastitu obranu od predatora (kojih, dakle, imaju daaaaleko veći broj no što to ima baš bilo koja životinjska vrsta u prirodi!) razviti npr. bodlje ili dlačice, ili pak odbojan miris, ili odbojan okus, ili pak veći ili manji stupanj više ili manje selektivne toksičnosti.

Tisa (Taxus baccata) je ona vjerojatno svima poznata crnogorična ukrasna vrsta koju ćete susresti u praktički svakom kvartu kao dio ukrasnog grmlja premda kod nas raste i samonikla po crnogoričnim i bukovim planinskim šumama. E sad, ako nešto jedu ptice, tehnički možete i vi! I zaista, ptice vole kljuckati tisu jer je njen plod zaista fin (probala, usprkos maminim upozorenjima – ali tek kada sam već jako dobro znala kog vraga radim!). Vidite, kod inače vrlo otrovne tise neotrovan je jedino arilus odnosno sjemeni ovoj tj. onaj “mesnati” vanjski dio crvene bobice. Međutim, u osušenim sjemenkama tise ima blizu 1% otrovnog alkaloida taksina koji djeluje smrtonosno! Osim sjemenki, još su otrovniji lišće tise i mladi izbojci jer sadrže i do 1,7% taksina koji je koban za srce. Sadržaj otrova povećava se u zimskim mjesecima a smatra se da su otrovnija muška stabla.

Znakovi trovanja tisom su raširene zjenice, blijedilo, vrtoglavica, jaka glavobolja, nepravilan rad srca, crveni krugovi (subkutane/potkožne hemoragije tj. krvarenja) te gušenje.

Đurđica (Convallaria majalis) je još jedna biljka koju redovno susrećemo po dvorištima gotovo svih kvartova a samoniklo raste pretežno u svjetlijim listopadnim i miješanim šumama, šikarama i na krčevinama. Premda se nešto rijeđe viđaju, đurđica ima crvene plodove promjera od oko 8 mm, koji sazrijevaju u rujnu. Bobice su, međutim, baš kao i cijela ova biljka, izrazito otrovne! Otrovnost đurđice potječe od heterozida koji, između ostaloga, djeluju i na rad srca.

Otrov đurđice uzrokuje mučninu, vrtoglavicu, povraćanje, bolove u usnoj i trbušnoj šupljini, diareju i kolike. Načelno, preporuča se da svatko tko dođe u dodir s ovom biljkom, osobito njenim cvijetom, odmah oprere ruke. Osobno, nikada nisam imala baš nekih loših iskustava prilikom sadnje ili hendlanja s đurđicama još daleko prije no što sam počela učiti o biljkama, no svakako savjetujem preporučeni oprez! Dodatni problem kod đurđice može biti i to što je u mladom obliku dosta slična medvjeđem luku, zbog čega nestručni sakupljači riskiraju trovanje.

Bršljan (Hedera helix) je još jedna svima poznata drvenasta zimzelena puzajuća biljka koja raste samoniklo i penje se uz drveće, kamenje, zidove i druge podloge.

Ima karakteristične tamnozelene listove, zelenkasto-žute cvjetove sakupljene u okruglom cvatu i plave plodove. E sad, imamo onaj kultni “poisson ivy” tj. otrovni bršljan koji raste po Americi no ne i kod nas (i koji, btw., uopće nije bršljan!) i ovaj naš obični, dvorišni i šumski Hedera helix bršljan. I, naravno, činjenicu da svi govore da je otrovan. Pa ipak, ako nas tijekom jeseni ili zime spopadne napad bjesomučnog kašlja, jurimo u apoteku po kakav prirodni sirup gdje nam redovno, rame uz rame s islandskim lišajem, daju i sirup od bršljana, zar ne? Dakle, je li naš domaći bršljan otrovan ili ne, pitanje je sad! Odgovor je – ipak da. Naime, ono što zaista jest otrovno kod našeg bršljana, njegove su tamnoplave bobice nakon konzumacije kojih slijede bolovi, grčevi, proljev i povraćanje. S druge strane, suho lišće necvijetnih ogranaka bršljana i sama upotrebljavam u fitoterapiji jer je izvrstan ekspektorans te spazmolitik i antiinflamatorik. Djeluje protiv bakterija, gljivica i virusa, baš kao što djeluje i protiv celulita te je izvrsna pomoć u vraćanju tonusa koži općenito! Još jedna napomena – budući da se radi o hidrofilnim spojevima, zaboravite na kojekakve pripravke bršljana u obliku masti, ulja, itd. – djelotvoran je jedino kao infuz (čaj)! Ujedno, oblozi od jakog čaja bršljana se mogu koristiti i kod bolova u perifernim živcima te reumatskih bolova, a kako bršljan vrlo blago stišće krvne žile ponekad se nalazi kao dio sastava mješavina protiv preobilnih menstruacija uz rusomaču i vrkutu. Redovitom uporabom blagotvorno djeluje i na vene s obzirom da steže krvne žile i općenito vraća tonus tkivima. Mali hint: meni vam čaj od bršljana primjenjen lokalno dobro djeluje i protiv bora na licu!

Mrazovac (Colchicum autumnale l.) je jedna šafranu vrlo nalik biljka koja najčešće raste na vlažnijim brdsko-planinskim livadama i pašnjacima. No za razliku od šafrana, koji je jedna od naših Top 5 proljetnica, njegovi cvijetovi izbijaju u jesen, dok mu se listovi pak javljaju u proljeće. Otrovne tvari mrazovca su alkaloidi, konkretno, kolhicin i kolhicein a otrovno mu je i lišće, cvijet i sjeme koje dozrijeva ljeti. Inače, trovanja mrazovcem najčešće susrećemo kod životinja tijekom proljeća te početkom ljeta – posebice kod konja, goveda i svinja, a rjeđe kod ovaca. Međutim, izuzev za životinje na ispaši, ova je biljka opasna i za ljude te može, bojim se, dovesti i do smrti. Znakovi otrovanja mrazovcem pojave se najčešće 2-6h nakon konzumacije, premda su zabilježeni slučajevi pojave simptoma i tek nakon cca. 2 dana. Manifestiraju se gubikom apetita, slinjenjem, povraćanjem, teškoćama pri gutanju te kolikama i proljevima, kao i učestalim mokrenjem pri čemu se u mokraći nalaze bjelančevine i krv (nefritis). Izuzev toga, ostali su simptomi snenost, nesvjestica, drhtanje, slabost i paraliza ponajviše stražnjih/donjih dijelova tijela, nakon čega uskoro nastupa smrt. Pri obdukciji se može uočiti i teška upala želuca i crijeva s krvarenjima i krvavim sadržajem želuca, upala bubrega, oštećenja jetre, punokrvnost mozgovnih ovojnica te degeneracija srčanog mišića. Dakle…grdo, jel’ da? A nismo još ni na pola…!

Beladona. Velebilje (Atropa belladonna). Ako ste gledali “Practical magic” s Nicole Kidman i Sandrom Bullock – to vam je ono što su cure sipale Goranu Višnjiću u cugu i čime su ga ubile prvi puta, pa vratile, pa ga dokrajčile lopatom. Beladona je ujedno i vrlo rasprostranjena biljka u našim brdskim i planinskim predjelima te, općenito, jedna od najotrovnijih biljaka istočne hemisfere. Oralna uporaba može biti uzrok brojnih kliničkih stanja, poput komplikacija u trudnoći, srčanih bolesti, bolesti crijeva i želuca te psihijatrijskih poremećaja. Svi dijelovi biljke sadrže toksične tropanske alkaloide (atropin, hiosciamin i skopolamin). Korijen beladone ih sadrži do 1,3 %, listovi do 1,2 %, stabljika 0,65 %, cvijeće 0,6 %, zreli plodovi 0,7 %, i sjemenke do 0,4 % alkaloida; listovi ih najviše sadrže u vrijeme pupanja i cvjetanja, a korijen pri kraju vegetacije. Biljka se raspoznaje po obliku i rasporedu listova – u svakom pršljenu grane nalaze se po dva jajolika lista; jedan mali, a drugi veliki. Cvjetovi su pojedinačni i nalaze se u pazuhu listova, cvate tijekom cijelog ljeta, a plodovi su vrlo lijepe, kao višnja krupne, bobice. Bobice su zapravo vrlo ukusne i – vrlo otrovne! Pa ipak, premda su zapravo svi dijelovi beladone otrovni, njezino se lišće i korijen primjenjuju i u medicinske svrhe.

Konzumacija ove biljke ili njenih plodova dovodi do suhoće ustiju, smanjenog lučenja sline, ubrzanih otkucaja srca, halucinacija, zatvora, tegoba kod gutanja dok u visokoj dozi mogu uzrokovati i smrt. Upravo je stoga ova notorna toksičnost beladone poslužila u brojne svrhe tijekom povijesti pa se pretpostavlja kako je Julija, iz poznate Shakespearove drame Romeo i Julija, uspavana upravo njenim ekstraktom. Nadalje, legenda kaže kako se Livija, supruga vojskovođe i rimskog cara Augustusa, poslužila bobicama beladone kako bi otrovala vlastita muža. Ekstrakt beladone rabio se i za izradu otrovnih strelica a, vjerovali ili ne, primjena beladone danas raširena je čak i u vidu rekreativne droge zbog halucinogenog učinka tropanskih alkaloida. No, koliko je pak takva “rekreacija” mudra možete zaključiti i iz rezultata kliničkih istraživanja koja pokazuju kako je svega šest bobica beladone dovoljno za izazivanje antikolinergičkog sindroma kod odraslih osoba, što pretežno rezultira smrću! Za djecu je dovoljno i manje od pola doze.

Narcis (Narcissus) je još jedna svakidašnja nam biljka otrovnica te ujedno i jedan od najpopularnijih vjesnika proljeća. E sad, zašto je pak on otrovan? Zato što ćete, ako progutate lukovicu ove biljke, dobiti grčeve, proljev i povraćanje uz glavobolju, mišićnu slabost i zamućen vid. Čak i samo njuškanje narcisa može dovesti do glavobolje i mučnine, osobito kod djece, dok istovremeno utječe i na rad srca – i to vrlo nepovoljno, da se razumojemo. Doduše, većina nas ipak samo sadi a ne jede lukovice narcisa, što je svakako jedna od olakotnih okolnosti u prevenciji trovanja… Mali hint: želite li ih staviti narcise s drugim cvijećem u vazu, prvo ih 24h držite same u vodi jer njegova otrova ima i u onoj želatinoznoj tekućini koja se pojavi kad prerežete stabljiku! Što pak, izuzev na ljude i životinje, nepovoljno utječe i na druge biljke!

Hortenzija (Hydrangea), još jedna od stanovnica mog balkona i dvorišta, čest je ukras okućnica diljem Hrvatske i svijeta općenito. Cvate od lipnja do kraja listopada a odlikuje se velikim grozdovima cvjetova čija se paleta boja kreće od bijelih, rozih i crvenih do plavih i ljubičastih, što varira ovisno o pH i mineralnom sastavu tla. Ukratko, jedna od toliko čestih i popularnih biljaka da ju zapravo niti ne treba posebno predstavljati – izuzev jedne zapravo vrlo malo poznate i jako nezgodne “cake”. Naime, hortenzija je, ako je pokušate konzumirati u većim količinama, i iznimno toksična. Ubrzo nakon trovanja javlja se osip i svrbež kože, naticanje sluznica, mučnina i pojačano znojenje, a ukoliko se ubrzo ne dobije medicinska pomoć, trovanje hortenzijama može dovesti i do napada sličnim epileptičnima, kome te otkazivanja krvožilnog sustava. Toksičnost hortenzije se pripisuje cijanidnim glikozidima koji, kada se metaboliziraju, proizvode vrlo otrovnu tvar – cijanid. Cijanidni glikozidi se, doduše, nalaze i u mnogim drugim biljkama i njihovim plodovima, uključujući koštice marelice i badema, kao i sjemenkama jabuke i trešnje.

Vodikov cijanid vrlo je otrovan za životinje i ljude jer inhibira proizvodnju energije u stanicama. Neki od kratkoročnih učinaka cijanida su glavobolja, vrtoglavica i zbunjenost, zbog čega su – vjerovali ili ne – list i cvijet hortenzije postali još jedna strahovito glupa supstanca koju puši škvadra koja se želi ušlagirati. Ukratko, pušenje jednog đointa hortenzije ekipi da malo cijanida čiji si učinak potom vole protumačiti kao sličan onome od npr. kanabisa. Na stranu značajan rizik od trovanja cijanidom, bitno da se oduzmeš… Bože me sačuvaj…ali da, ljudi to stvarno rade.

Zaključak: od hortenzije u obliku dima, salate, tinkture ili čaja držite podalje pse, mačke, konje, krave, svinje, ovce, koze, djecu i sebe same. Izuzev toga je bezopasna.

Oleander (Nerium oleander L.). Osobno ih jako volim pa sam i njih imala preko nekoliko po balkonu u ogromnim teglama! Sada ih definitivno više nemam zbog stečenog znanja te ovećeg broja životinja i djece. Štoviše, čim vam se oko, um ili stopalo dotakne jadranske ili ine obale, oleander je na svakom ćošku. Svima je poznat a zbog svoje ljepote, otpornosti, jednostavnog uzgoja i raznolikosti boja cvjetova često se sadi u vrtovima i parkovima, kako u priobalju, tako ponegdje i na kontinentu. Ujedno je i jedna od biljaka za koju je pak vrlo dobro poznato da je toksična! Koliko to konkretno, opisat ćemo u tekstu koji slijedi.
Naime, svi dijelovi ove mediteranske grmolike ljepotice izrazito su otrovni pa vas čak i slučajno udisanje dima gorućeg oleandera može uvaliti u ozbiljne probleme dok peroralna konzumacija već i samo jednog lista može biti smrtonosna za omanjeg psa ili dijete budući da jako utječe na brzinu rada srca te trovanje njome može dovesti do infarkta.

Da ne bi bilo zabune, pripravke od listova oleandera, tinkture ili ekstrakte liječnici zaista povremeno propi¬suju srčanim bolesnicima za jačanje srca, baš kao i pripravke od drugih toksičnih biljaka poput crvenog naprstka ili đurđice no takve egzibicije svakako prepustite iskusnim farmakolozima jer su doze u ovim slučajevima iznimno osjetljiva stvar te zahtijevaju nanogramsku preciznost. Zaista, sve su biljke iz prirode lijek za nešto no za baratanje i liječenje njima potrebno je itekakvo znanje, vještina i iskustvo. Ovdje se ipak primarno koncentriramo na njegovu toksičnost koju ćemo možda najbolje ilustrirati konkretnim povijesnim primjerima. Tako je jedna od vjerojatno najpoznatijih priča o ovoj biljci poznati roštilj na drvu oleandera kada je, od dvanaest vojnika koji su jeli meso pečeno na štapićima oleandera, njih sedam umrlo, a pet ih se jako razboljelo. Jednom se drugom zgodom petoro ljudi, također vojnika, jako razboljelo samo zato što su jeli ječmenu kašu koju su tijekom kuhanja miješali štapom od oleanedra! Vidite, ingestija svega nekoliko listova ove biljke može izazvati smrt kod odrasle osobe a simptomi se mogu pojaviti već 30 minuta nakon konzumacije. Simptomi trovanja uključuju mučninu, povraćanje, proljev, omaglicu, tahikardiju, bradikardiju, povišen krvni tlak, konvulzije i nesvjesticu.

U slučaju sumnje na trovanje oleanderom, potrebno je odmah potražiti hitnu liječničku pomoć! Dakle, budući da je oleander smrtonosno otrovna biljka, potrebno ga je hendlati zapravo vrlo oprezno. Naravno, ne treba paničariti čim ga ugledate ili taknete – jer vam od njegova dodira zaista neće biti ništa – no svakako ga je uputno čuvati izvan dosega djece i kućnih ljubimaca te izbjegavati konzumaciju bilo kojeg dijela biljke. Još jedna vrlo bitna stavka jest i izbjegavanje inhalacije oleanderovog dima npr. pri spaljivanju orezanog biljnog materijala.

Nastavit će se…

Autorica članka: Ivana Janković,
Croatian Wildlife Research and Conservation Society