Zrelo i staro drveće je vrijedno – ne smijemo ga nipošto zapostaviti nauštrb sadnje mladog drveća

Danas gradovi diljem svijeta uklanjaju divovska zrela stabla kako bi ugradili betonsku infrastrukturu imajući na umu ponovnu sadnju novih vrsta. To je razlog zašto se krošnje drveća koje doprinose estetici grada smanjuju zajedno s pripadajućom faunom.

Stalno govorimo o sadnji novog drveća, otvaramo kanale za financiranje sadnje,… a što je sa održavanjem zrelih stabala?!
Iako gradovi pribjegavaju sadnji novih stabala na mjestima starih, jedva da ima ponovno zasađenih stabala koja su dovoljno dobra da dostignu svoju ekološku zrelost – uglavnom zbog zahtjeva izgrađenih površina oko njih.
Kako vrijeme prolazi, sve više istraživanja potvrđuje prednosti i vrijednost divovskih zrelih stabala u urbanom prostoru. Organizacije poput Trees forever i American Forestsaktivno sudjeluju u kampanjama za očuvanje drveća u gradovima. Što je stablo zrelije, veće su prednosti.
Stoga je ključno da se gradovi dizajniraju oko drveća umjesto da ih potpuno eliminiraju. Ako ne, trebali bi barem djelovati prema ozbiljnoj kompenzaciji starih zrelih stabala. Za bolji uvid osvrnimo se na ovo ekološko poglavlje detaljnije.

Što kaže znanost?
Čak 38 znanstvenika iz 15 zemalja otkrilo je da je 97 posto stabala iz više od 400 proučavanih vrsta raslo brže kako su starila, apsorbirajući tako više ugljika. Iako stabla postaju sve manje učinkovita u preradi ugljika kako stare, postoji veći broj lišća koje apsorbira CO2, objasnio je Nate Stephenson, glavni autor studije. Lišće je ključno u fotosintezi, procesu u kojem biljke stvaraju energiju i apsorbiraju ugljični dioksid.
“Iako na razini pojedinačnog lista njihova produktivnost može lagano opadati, oni jednostavno imaju toliko više lišća da je netto učinak takav da mogu fiksirati više ugljika ukupno nego malo ili mlado stablo”, rekao je Stephenson, znanstvenik s U.S. Geological Survey’s Western Ecological Research Center u Three Rivers, Kalifornija.
Ako tipično stablo u promjeru poraste 10 puta, doživjet će stostruko povećanje lisne mase i pedeseterostruko do stostruko povećanje ukupne lisne površine, pokazalo je istraživanje. To nadjačava nižu stopu produktivnosti.
Više od 400 vrsta drveća sa šest kontinenata više puta je izmjereno, a neki zapisi datiraju prije 80 godina. Nalazi su objavljeni u časopisu Nature.

Pametnim urbanim planiranjem mogu se sačuvati stara stabla i povijesna divljina koju sa sobom nose – primjer iz Australije
Mnogi eukaliptuse smatraju opasnom smetnjom koja odbacuje grane, puca staza(?) i troši prostor koji se može koristiti za stanovanje. Nažalost, ne razumijemo važnost ovih stabala.
Ako se ta zrela stabla iščupaju iz korijena, izgubljena su zauvijek jer je eukaliptusu, kao i mnogim drugim divovskim vrstama drveća, potrebno najmanje 100 do 200 godina da postignu svoju ekološku zrelost.
Ne smijemo si dozvoliti da uništavamo staro drveće u našim urbanim sredinama, jer s njima nestaje i dio naše povijesti, našeg identiteta i, na kraju, naše duše.
Pejzaži Australije isprepleteni su zrelim eukaliptusima koji su tu rasli prije no što je kapetan Cook uplovio u zaljev Botany. Ova stara stabla nekada su bila cijenjena kao ikona jedinstvenog australskog krajolika, ali brzo postaju kolateralna žrtva rasta stanovništva. Zreli eukaliptusi rutinski se uklanjaju kako bi se napravila mjesta za nova predgrađa.
To ima značajan utjecaj na našu faunu. Ako društvo nije spremno prepoznati vrijednost naših pred-europskih eukaliptusa, gradski rast nepovratno će promijeniti jedinstveni australski krajolik i divljinu koja ga okružuje.

Zašto stare eukaliptuse vrijedi sačuvati?
U urbanim krajolicima mnogi smatraju velike i stare eukaliptuse opasnom smetnjom jer mu padaju grane i lišće, te zauzimaju prostor koji bi se mogao koristiti za stanovanje. Ali kad uklonimo ta stabla njihova učinkovitost se zauvijek izgubi. Proći će najmanje 100-200 godina prije nego što neki novi eukaliptus postigne ekološku zrelost.

Slika 1 Australski gradovi žele sačuvati svoje stare eukaliptuse

Kako drveće sazrijeva, njegove grane postaju velike i počinju rasti vodoravno, a ne okomito, što je mnogim pticama privlačnije kao platforma na kojoj mogu izgraditi gnijezdo.
Divlje životinje također koriste šupljine unutar starih eukaliptusa.
Oko 300 australskih vrsta kralježnjaka, poput sova, patki, papiga i šišmiša, koriste ove pukotine i šupljine kao ekskluzivno mjesto za gniježđenje.
Zrela stabla također priskrbljuju visoku koncentraciju hrane za životinje koje se hrane nektarom ili sjemenjem.
Jedno je istraživanje otkrilo da se broj domorodačkih ptica u gradskom parku ili na otvorenom prostoru smanjuje za polovicu s gubitkom svakih pet zrelih eukaliptusa.

Kako su odlučili sačuvati stara stabla eukaliptusa?
Propadanje srčanog tkiva u starijim eukaliptusima dovodi do pada nekih velikih grana. Tada se većina eukaliptusa uklanja iz urbanih područja. Tako uklanjamo stabla u točno određeno vrijeme kada postanu privlačnija divljini.
Dobro obučeni zeleni urbanisti znaju da stare – ili čak mrtve – eukaliptuse ne treba uklanjati da bi bili sigurni. Stablo je opasno samo ako ima ono što oni nazivaju metom. Dakle, ako ispod stabla nema staze, puta ili građevine, vjerojatnost da će netko ili nekoga udariti grana koja pada često je ispod praga prihvatljivog rizika.
Progresivni zeleni urbanisti prvo se usredotočuju na uklanjanje opasnosti. Na primjer, mogu posaditi grmlje oko baze mrtvih ili brzo starećih stabala kako bi umanjili promet pješaka, a ne uklonili drveće.
Tamo gdje se ne može upravljati ciljevima, obrezivanjem stabala mogu se ukloniti grane koje imaju visoki rizik od pada. Drveća se također mogu strukturno poduprijeti (oblikovati) kako bi ostala stabilna. Takva stabla ostaju pogodna kao stanište mnogim domaćim vrstama.

Kako dizajnirati okolinu drveća?
Uklanjanje zrelih eukaliptusa dijelom je posljedica toga što gradski urbanisti uopće ne žele uzeti u obzir uklanjanje ovih vrijednih stabala u procesu planiranja.
Na primjer, na periferiji Canberre se radilo na identifikaciji važnih stabala. Urbanista je tada planirao oko, a ne preko tih stabala.
Rezultat je da je spašeno oko 80% zrelih stabala. To je mnogo veći udio od udjela zrelih stabala zadržanih u drugim novim urbanim dijelovima Canberre.
Procjenjuje se da će se stanovništvo u Australiji udvostručiti za 50 godina, tako da će se njihova predgrađa nastaviti puniti i širiti. To će rezultirati stalnim gubitkom zrelih eukaliptusa, osim ako se promijeni njihov pristup urbanom planiranju.

Koje sve greške radimo i zašto ih treba izbjegavati?

Pogreška kompenzacijskog pošumljavanja
Prakticiranje krčenja šuma za urbani razvoj i ponovno sađenje drveća na drugom zemljištu naziva se “kompenzacijsko pošumljavanje”. Posljednja desetljeća ubrzane urbanizacije svjedočila su velikom broju događaja vezanih uz kompenzacijsko pošumljavanje.
U prethodnom kontekstu raspravljali smo o ekološkoj međuovisnosti jedne vrste drveća u urbanom prostoru. S obzirom na to, zamislite kolika bi bila uloga šume u stvaranju urbane klime. Šuma obavlja kritične ekološke funkcije poput obnavljanja vode dok istovremeno osigurava prirodno stanište za floru i faunu. Štoviše, služe kao sredstva za život, domovi i imovina zajednicama koje ovise o šumama.
Mogu li urbanisti tako vrijednu ekološku ravnotežu kompenzirati samo sadnjom novih stabala?

Slika 2: Staro, zrelo i drevno drvo

Istraživanje provedeno u Bangaloreu u Indiji pokazalo je da ulično drveće smanjuje razinu PM10 za 75%, snižava temperaturu asfalta na cestama za 23-25% i temperaturu atmosfere za 3-5%. Međutim, bez razmatranja važnosti takvog drveća, ono se uklanja kako bi se napravio prostor za betonske strukture.
Većina projekata urbanog razvoja tvrdi da se zrela stabla zamjenjuju s 2-10 mladica, ne uzimajući u obzir činjenicu da sto godina staro stablo ima nevjerojatnu sposobnost kontrole zagađenja, podržavanja bioraznolikosti i ugodne klime.
Jedno divovsko zrelo stablo može se izjednačiti s 90 malih stabala u vezivanju ugljika! Osim toga, urbano drveće je dinamičnije u hvatanju ugljika iz zraka nego ruralno drveće jer postoji u okruženju koje je preopterećeno emisijama ugljika. Ako se takva stabla počupaju s korijenjem i umjesto njih posade mladice, može proći još stotinjak godina da te mladice proizvode iste ekološke vrijednosti.

Greška u urbanističkom planiranju
Urbanisti traže nadoknadu gubitka zrelog drveća brzorastućim vrstama. U procesu se okreću ukrasnim biljkama i drugim takvim vrstama koje nisu sposobne obavljati ekološke funkcije kao što to čine divovski starosjedioci Indije poput manga, svete smokve, tamarinda itd.
Drugi problem dolazi s odabranom lokacijom. Kada se zrela stabla posjeku za potrebe urbanog razvoja, kompenziraju se sadnjom stabala na udaljenim lokacijama izvan grada.
Uz sve ovo raspravljeno, znači li to da se ne možemo razvijati na mjestima gdje ima drveća? Definitivno ne! Urbanisti bi trebali razmotriti postojanje drveća u ranoj fazi procesa planiranja jer greška je tu. Inženjeri i dizajneri trebali bi imati znanja o ekologiji i smisliti inovativne ideje za dizajn oko drveća.
Ukoliko uopće postane potrebno ukloniti stablo, treba poduzeti rigorozne mjere kako bi se kompenzirala prava vrsta na odgovarajućem mjestu. Treba paziti da mladice ne dođu do ekološke zrelosti.
Moramo obratiti pažnju da se ovo poglavlje u razvoju pametnih gradova ne pretvori u beskonačnu raspravu – umjesto toga, trebalo bi postati jedan od ključnih pokretača djelovanja prema oblikovanju našeg krajolika pametnog grada s otpornošću na okoliš i održivost.

Mislite da nema drugog načina nego da se staro drvo ukloni? Razmislite još jednom…
Drveće često najviše pati kada je u pitanju izgradnja nečeg novog. Ali za neke arhitekte, sječa lokalnih stabala zbog njihovih projekata nije opcija.
Pogledajte 17 darovitih arhitekata koji su svojim zgradama “obgrlili” lokalna stabla umjesto da ih unište.

Slika 3: Ovo drvo raste kroz prozor restorana © Paper-Cup Reddit

Slika 4: Ograda izgrađena s poštovanjem oko ove palme © justamirrorforthesun Reddit

Autor: Dražen Keresteny, mag. ing. el., Alarm automatika d.o.o.