Rješenja iz prošlosti za probleme budućnosti

Nedavne poplave i kataklizmički prizori koji su nam ovoga ljeta stizali iz Njemačke i Belgije aktualizirali su pitanje kako, u vrijeme brzih i drastičnih promjena klime, zaštititi gradove uz rijeke. Vijesti o ljudskim žrtvama i ogromnim materijalnim štetama dolazile su iz te dvije zemlje, ali ne i iz slijedeće kroz koju su nabujale rijeke protekle.

Istina, i u Nizozemskoj je bilo poplavljenih područja, ali to se ni iz daleka nije dalo usporediti s razmjerama i posljedicama u njenih susjeda. Jedno od objašnjenja koje se moglo čuti je da je bujica putem izgubila svoju rušilačku snagu. Nije se ulazilo u detalje zašto i kako se to dogodilo. Ta teorija, da upotrijebimo frazu kad smo već kod voda i nasipa, baš ”i ne drži vodu”. Prije će biti da odgovor treba potražiti u činjenici da Nizozemci znaju kako treba s vodom.

Rješenje gradnje na visokom hamburškog HafenCity-ja
Gradovi često nastaju i razvijaju se uz rijeke, pokušavajući ih zarobiti u njihova korita. U tome najčešće i uspijevaju. Dok se ne dogodi nešto iz one poslovice po kojoj je voda (kao i vatra) ”dobar sluga, a zao gospodar”. HafenCity u Hamburgu, trenutno najveći unutargradski projekt u Europi koji nastaje na 157 hektara uz samu rijeku Elbu, na mjestu gdje su nekad bili lučki dokovi i skladišta, u ovom je trenutku dom za oko šest tisuća stanovnika i radno mjesto za oko 15 tisuća zaposlenika. Kada bude u potpunosti dovršen, u tom bi novom dijelu centra Hamburga trebalo živjeti oko 15 tisuća stanovnika i raditi oko 45 tisuća ljudi. Tu brojne zgrade doslovno rastu iz vode i od rijeke nisu odvojene ni nasipom ni branama.
Rješenje je pronađeno u ”gradnji na visokom”. Zgrade koje su u rijeci, koriste se tek od nivoa koji se nalazi osam metara iznad vode. Njihovi betonski temelji uzdižu se iznad površine rijeke omogućivši joj tako znatno podizanje nivoa bez ugrožavanja ljudi u HafenCityju.
Ali, kako HafenCity nisu samo zgrade nego i otvoreni prostori (ulice, trgovi, parkovi) rješenje je pronađeno u nasipanju i podizanju cijelog terena za osam do devet metara. To bi njegovim korisnicima trebalo omogućiti normalan i siguran život i kad voda puno naraste.

Sponge City – Rotterdam kao velika spužva
Rotterdam, ispod razine rijeke, na drugačiji se način brani od poplava. Najveća europska luka nije mogla pribjeći takvom rješenju. Dok se dobar dio Hamburga nalazi znatno iznad vode i samo su neki njegovi dijelovi uz rijeku potencijalno ugroženi, Rotterdam se nalazi puno niže i nije ga moguće podizati na veću visinu. Od visokog vodostaja rijeka Rotterdam će se braniti dodatnim nasipima i pojačanim ozelenjavanjem. Kako obala rijeke, tako i gradskih krovova.
Rotterdam Climate Proof program ima za cilj da taj grad do 2025. postane otporan na sve klimatske nedaće; u prvom redu na podizanje nivoa ne samo slane, nego i slatke vode. Već sada su brojni trgovi i parkirališne garaže napravljeni tako da se u slučaju obilnih oborina pretvaraju u rezervoare u kojima se sakuplja oborinska voda i onda, polako i dozirano, ispušta u rijeku i dalje u more.

Ne protiv prirode, nego u suradnji s njom – “Dajmo vodi prostora”
“Sponge city” princip može pomoći pri lokalnom prihvatu oborinskih voda, ali ne nudi zaštitu pri obrani od nabujalih rijeka. Za to su se u Nizozemskoj, pod motom ”ne protiv prirode, nego u suradnji s njom”, prije dvadesetak godina okrenuli starim i prirodnim rješenjima, tj. retencijama. Za razliku od akumulacija koje služe za dugotrajno skladištenje vode kad je ima u izobilju i njeno korištenje kad je nema, retencije su površine koje se koriste za kratkotrajni prihvat vode, za vrijeme dok traje opasnost od poplava. Kod nas je takva, prirodna, retencija Lonjsko Polje koje štiti Zagreb od nabujale Save.
Nakon velikih poplava koje su prvo 1993. i, potom 1995. zahvatile južnu Nizozemsku i kad je iz ugroženih područja evakuirano čak 250 tisuća ljudi i više od milijun životinja, Nizozemci su se početkom 21. stoljeća vratili sistemu retencija. Shvativši da i najjači nasip može popustiti pred tolikom količinom vode, odlučili su da joj, umjesto da je zarobljavaju i spriječavaju njeno širenje, omoguće širenje. Ali, na kontrolirani način.
Pod nazivom ”Geef water de ruimte”, tj. ”Dajmo vodi prostora”, krenulo se u stvaranje tridesetak retencija duž nizozemskih velikih rijeka. Na različitim lokacijama primjenjivana su različita rješenja. Negdje je to značilo produbljivanje, a negdje proširivanje korita rijeka. Pomicani su stari ili su, paralelno s njima i na udaljenosti od nekoliko desetaka metara od njih, građeni novi i viši nasipi.
Prostor između tih dvaju nasipa se, u normalno vrijeme, koristi za rekreaciju i ispašu, a pri visokom vodostaju ga se poplavi. Plavljenju su namijenili i pašnjake uz rijeke s kojih su, u dogovoru sa stočarima, uklonjene i na drugo mjesto premještene štale i ostali gospodarski objekti.
Početkom 2019. završeni su i posljednji radovi na ”Geef water de ruimte” projektu čiji su ukupni troškovi iznosili 2,3 milijarde eura. Da ti novci nisu uludo bačeni dokazale su baš nedavne bujice i poplave. Mindert de Vries, stručnjak za ”zaštitu od poplava baziranoj na prirodnim rješenjima” nizozemskog istraživačkog instituta Deltares, izjavio je da nema sumnje da je baš ovakvo rješenje zaštitilo nizozemske gradove i sela duž obala rijeka koje su poharale Njemačku i Belgiju.
A iskustva i ”know how” do kojih se došlo u ovom zahvatu Nizozemskoj će omogućiti ne samo povrat uloženih sredstava, nego i zaradu. Nakon uragana Katrina i Rita, nizozemski instituti i kompanije bili su pozvani osmisliti sustav zaštita od poplava područja oko New Orleansa. Baš kao i sustav zaštite područja oko Houstona 2017. nakon uragana Harwey. Jer, kao što smo na početku rekli, Nizozemci znaju kako treba s vodom.

Članak preuzet s portala Pametni gradovi http://www.pametni-gradovi.eu/